Stara jabuka
U jabučaru je mnogo jabuka, među njima i jedna stara, koja se već počela da suši. “Protiču moji posljednji dani, – šumila je ona lišćem. – Ni ptice mi više ne slijeću na grane niti kljucaju moje plodove, kao da su kiseli i divlji!”
Jednog oktobarskog dana mali crvendać je sletio na staro drvo, umoran i gladan. Kljucnuo je jednu jabuku i mnogo mu se dopala. “Odavno nisam okusio tako sočnu i slatku jabuku!” – rekao je.
“Govoriš li iskreno, mali crvendaću?” – zapitala je jabuka.
“Zašto bih te lagao? Na tebi mi se toliko dopada da ću sviti gnijezdo!”
“Hvala ti, dragi moj! – obradovala se jabuka. – Ti i ne slutiš da me svojom pažnjom i ljubavlju vraćaš u život!”
I kad je granulo proljeće, nov život je ušao u staru jabuku. Rascvjetala se toliko da su svi dolazili da joj se dive. A u jesen su joj se grane povile do zemlje od slatkih plodova.