Mirelini ljubimci
Mirela ima tri vrapca-ljubimca, koji su se toliko pripitomili da joj kljucaju mrve iz ruke i svako jutro dolaze na prozor.
Jednom je bio leden zimski dan, pa je Mirelina mama kazala: “Toliko je hladno da puca drvo i kamen!”
Tog trenutka pojavila su se tri vrapčića i počela da nalijeću na prozor, da kljuckaju i lupaju krilima.
“Šta vam je sad? – začudila se Mirela. – Jutros sam vas već nahranila. Hoćete li još?” Otvorila je prozor i ponovo prosula mrve i zrnevlje, ali vrapčići nisu ni pogledali hranu. I dalje su kljucali u prozor i uznemireno cvrkutali: “Dživ-dživ!”
Kao da su Mirelu nekud pozivali. Tada je ona uzela bundicu i kapuljaču, pa izišla napolje. Vrapčići su radosno zamahali krilima i poletjeli u pravcu šume.
“Oni me zovu da vidim nešto”, – pogodila je Mirela i pošla za njima.
Ubrzo su stigli u šumu. Vrapci su se ustremili na jedno mjesto i tu počeli da cvrkuću, uzbuđeno i uplašeno. Mirela je imala šta da vidi: na snijegu, smrznuto i polumrtvo, ležalo je malo lisiče.
“Oh, jadniče moje!” – uzviknula je Mirela i uzela ga u naručje.
Vrapci su zadovoljno letuckali i pozdravljali spašavanje jednog života.
Mirela je požurila kući: “Mama, mama, da vidiš koga smo vrapci i ja našli!”
“O, pa to je mala lisica, – kazala je mama. – Brzo je odnesi u sobu, ali ne suviše blizu vatre. Nek se polako zagrije. Ja ću joj donijeti mlijeka.”
Nije mnogo prošlo, a lisiče je otvorilo oči i pažljivo pogledalo oko sebe. Onda je sagelo glavicu i liznulo Mirelicu po ruci.
Tek kasnije se dovoljno oslobodilo da priđe čančetu s mlijekom i da se nalopće.
Tako je mala lisica postala Mirelin ljubimac. Provela je cijelu zimu u kući, a kad je granulo proljeće, odnijeli su je u njenu šumu, u slobodu.