Bajka o četiri Mjeseca
Moj pripovjedač, Gavran Galovran iz Plave šume, ispričao mi je onomad čudnu priču, a što on ispriča, to je svakako istinito.
U stara vremena, priča Gavran, na nebu su postojala četiri Mjeseca i svjetlila su vrijedno i danju i noću. Jedan je pazio zvijezde i vodio ih u šetnju po nebeskim livadama, učeći ih kako se pravilno svijetli i treperi. Drugi je osvjetljavao put noćnim putnicima i jelenima predvodnicima u šumi, rascvjetavao cvjetove i hrabrio ptice u letu i u gnijezdu. Treći je djeci nosio snove i kao prah posipao im ih po trepavicama, pa su im u snu obrazi bili rumeni i rasli su kao cvjetovi.
Četvrti, međutim, odabra da se ogleda u vodama bunarskim i pećinskim i da svjetli na dnu rijeka i mora. Poslije nekog vremena, ovom četvrtom upade kapa u duboku vodu, a bila je to neka rijeka široka kao more. Tražio je, ronio duboko i široko, ribe budio iz sna i pecaroše tjerao da pecaljkama traže po virovima njegovu kapu. Ali je nije našao. Jer, čas mu se činilo da nije svjetlo, čas da mu je kapu neko prije njega našao i sakrio je, da ga pred svijetom obruka i naruga mu se gologlavom.
I, pošto nije mogao da kapu nađe i iz rijeke izvadi, on napade prvog i drugog Mjeseca da su mu oni kapu u rijeku bacili. Odvede ih na prevaru i zaključa u tamne dvore, odakle ne mogu izaći sve dok četvrti Mjesec ne dobije nazad svoju kapu, a on sam sjede pred tamnička vrata da stražari.
I još on tamo stražari, i ne pomjera se, čeka svoju kapu. A vode bunarske i dubine morske tamni su i mračni, jer nema koga da u njima svijetli.
Sad onaj jedini Mjesec koji je ostao na nebu nije želio da iznevjeri zavjet svjetljenja i svoju braću, pa je preuzeo sam da radi sva zvjezdarenja i sve mjesečarije. Sam za trojicu! A da se od umora ne bi ugasio, on se dogovori sa Suncem i zvjezdama da danju spava, a noću svijetli. I do dana današnjeg on tako vrijedno na nebu sija, i na njega se nisu požalile ni zvijezde, ni noćni putnici i jeleni predvodnici, a o dječijim snovima da se i ne govori.