Suzanine ruke
U jednoj dalekoj zemlji, na obali planinskog jezera, živio jednom siromašni drvosječa sa ženom i dvije kćeri: jedna je bila prava ljepotica, a druga, mlađa, Suzana – ružna, sitna i neugledna, koja je zbog toga bila vrlo povučena. Majka nije baš mnogo marila za nju, jer se ponosila svojom starijom kćerkom namjeravajući da je bogato uda kako više ne bi živjeli u bijedi. Ona je bila ohola i ništa nije htjela ni umjela da radi, a posla je bilo napretek. Ako je trebalo da se čisti ognjište, da se posprema po kući, ide po vodu ili nahrani živina – sve je to radila mlađa kći. Dok se njena sestra cijelo jutro češljala pred ogledalom i presvlačila haljine, Suzana je prala veš u obližnjem potoku ili krpila rublje.Tako je prolazilo vrijeme, sporo i jednolično.
Jednog proljećnog dana razglasilo se po cijeloj carevini da carević namjerava da se ženi i da traži sebi ženu. Car je naredio da na rođendan carevića dođu najljepše djevojke iz cijele carevine da mu se predstave. Suzanina majka i starija sestra obradovaše se i otpočeše velike pripreme za taj dan. Pošto je jedino Suzana znala da šije, majka joj je naložila da sestri sašije haljinu i izveze je da bude što ljepša. Bilo je preostalo malo vremena do zakazane svetkovine, pa je Suzana šila po cijelu noć i dan. Dan uoči rođendana carevića Suzana je završavala vez na haljini – bila je umorna, ali srećna što će njena sestra izaći pred carevića u najljepšoj haljini. Umjesto da je pohvali, sestra ju je stalno grdila što je spora i omalovažavala ju je.
Došao je i veliki dan. Pred carevićem su se šepurile djevojke sve ljepše jedna od druge. Suzanina sestra se izdvajala zbog prelijepe haljine, pa je carević upita da li ju je sama šila i vezla.
– Ma kakvi, povikala je ona. – To je šila moja sestra. Ona sve radi po kući i biće moja sluškinja!
Kad carević to začu, naredi da dovedu i njenu sestru da je vidi. Ona ga je odvraćala od toga, jer – govorila je – ona nije ni nalik njoj. Ali carević je bio uporan.
Suzana je došla sva skrušena – nije smjela careviću u oči da pogleda. Carević se iznenadi tolikoj skromnosti i ushićeno je uhvati za ruku.
– Evo moje žene! – uzviknu on. – Njena ljepota najjače sija, jer ima ruke od zlata, a dušu od svile.