Avgust u učionici
Odskočilo vrelo avgustovsko sunce, kao da je bilo na klackalici, pa prosulo svoje zlatne zrake posvuda. Neke od njih poletješe i do škole i uđoše u hodnike i učionice. Iznenadiše se kada ne nađoše ni jednu dječiju glavicu da je malo pomiluju.
Tada se jedna zraka dosjeti:
– Nema djece, jer je sada raspust… Odmaraju se…
Iz jedne učionice dopre uzdisanje i škripanje. Zrake pohitaše tamo i ugledaše jednu stolicu koja se protezala i gorko žalila:
– Ah, kako sam još umorna!… Nikako da se opustim…
– A kako i ne bi bila – odgovori joj komšinica – kad su se i po tebi i po meni djeca cijele godine vrpoljila.
– I po meni… I po meni… – škripnu neka stolica iz posljednjeg reda. – Zbog njih sam i zaradila ovu škripobolju…
Tada se začu kako, dubokim glasom, zijevnu školska tabla:
– A da samo znate koliko sam ja gluposti progutala. Ovoj djeci svašta pada na pamet, a naročito kada ih prozovu da na meni ispišu zadatak… Tada, često, od straha zaborave i ono što su znali…
– Ali zbog toga sam ja tu, da sve te brljotine izbrišem… – suho kašljući progovori sunđer. – Meni te njihove greške baš prijaju. Jer da nije njih, mene niko ne bi umočio u kofu sa vodom… A sada sam suh… I žedan… Uskoro ću oboljeti od sušice!… Vode!…
– Šta se toliko dereš, ti, gutaču tuđih grešaka – graknu sa zida velika geografska karta. – Ne pitaš kako je drugima već samo o sebi brineš… Žedan si? A zar ne misliš da sam, možda, i ja žedna… Vidi koliko je po meni pustinja… A ja ćutim i trpim.
– Ludo jedna, pa nisu po tebi samo pustinje… Koliko je tu mora i okeana punih vode – odbrusi joj zavidljivi i žedni sunđer.
– Ti mora da si poblesavio od tuđih gluposti, pa bi pio i slanu morsku vodu, je li?… – geografska karta ne posusta. – Ima po meni i mora i kopna i rtova… A pogledaj šta su djeca dopisala na ovaj lijepi Rt dobre nade na jugu Afrike. Pročita: VRT DOBRE NADE ĐORĐEVIĆ… pa to je da pukneš od bijesa… – ljutito će karta svijeta.
Tada se u žučni razgovor sa vrha ormara lično umiješa okrugli globus:
– Sve same gluposti pričate… Kao da ste vi jedini na svijetu… Pa zar vama nije jasno da djeca ne postoje zbog nas, već da smo mi svi napravljeni zbog njih, da im pomažemo u učenju… Šta mislite vi, stolice oboljele, tobože, od škripobolje, da ste prijestoli za princeze, a ne obične školske stolice za običnu djecu… A ti, školska tablo, misliš li da bi negdje drugdje našla posla da nije škole i da nije djece? Ne bi… I gladovala bi… A ovamo ih grdiš: te djeca ovako, te djeca onako… Nisi ništa bolji ni ti, šupljoglavi sunđeru… Kome bi ti bio potreban da nije đaka i škole?… Ne misliš da bi, možda, mogao da izigravaš loptu, na primjer… A ti, geografska karto, zar zaista misliš da bi te takvu kakva si, koristili mornari za plovidbu? Ama, ti postojiš samo za djecu i zbog djece!
Geografska karta, uvrijeđena prekide izlaganje globusa:
– Jeste, svi smo mi niko i ništa, samo si ti važan, glavonjo!
– Ne, nisam ništa vrijedniji od svih vas – smireno će globus. – I dobro znam da sam samo jedno od nastavnih sredstava. Ali mnogo volim kada me neko dijete zavrti i počnem da se okrećem oko svoje ose…
– U pravu je globus! – zaškripa jedna stolica. – Bez djece mi ne bismo bili niko i ništa… I biće bolje da, umjesto što se svađamo, sada se lijepo odmorimo. Jer uskoro, za koji dan, ponovo će nam stići đaci. Red je da ih dočekamo lijepo, horni i odmorni…
U učionici zavlada tišina… Samo se, ponekad, začuje kako u snu zaškripi neka stolica… To ona sanja kako se na njoj već vrpolji nestašna princeza Nada Đorđević lično.