2. Tihic, lider gubitnika u miru
Senad Pecanin (Dani)
Da nije upornosti s kojom Bosnu i Hercegovinu vodi u katastrofu i nestanak, Sulejman Tihic bi zasluživao iskreno sažaljenje. Naravno, ne zbog toga što je dozvolio da ga njegov prudski partner Milorad Dodik prakticno svakodnevno ismijava i izlaže sprdnji, vec zbog (glumljenog?) uvjerenja da sve što je dogovorio sa Voždom iz Laktaša neumitno ne vodi ostvarenju njegovog (Voždovog) cilja: daljnjem slabljenju države Bosne i Hercegovine, daljnjem jacanju državnosti Republike Srpske, obnovi Herceg-Bosne i, u konacnici, definitivnoj podjeli zemlje sa sarajevskom, zenickom i tuzlanskom regijom kao evropskom Gazom u koju ce biti nabijeni preostali bosanski muslimani.
Dodik više ni najmanje ne skriva svoj cilj i odnos prema Bosni i Hercegovini. Svakome ko vidi šta Dodik radi sve je jasno, ali Tihic se ponaša kao muž kojeg je žena uhvatila u krevetu s ljubavnicom i glumeci uvrijedenost pita: “Hoceš li vjerovati meni ili svojim ocima?” U pokušaju da javnost ubijedi da ne vjeruje svojim ocima, Tihic organizira sastanke na kojima nudi svoju diplomu Pravnog fakulteta kao garanciju da “zna šta radi”.
Na posljednjem sastanku s predstavnicima cetiri temeljne bošnjacke boracke organizacije Tihic se samosažalijevao, glumeci razocaranost što ne uživa podršku onih u cije ime se sastaje s Dodikom. Tom prilikom je iznio i sljedecu ocjenu: “Moj je dojam, zahvaljujuci medijima, javnost je prije spremna za pušku u ruke, nego za dogovor.”
Ovaj Tihicev utisak zaslužuje pažnju, iz tri razloga.
Prvo, neistina je da on nema punu podršku barem polovine najznacajnijih medija u Bosni i Hercegovini: u Sarajevu Dnevnog avaza, u Banjoj Luci RTRS-a i Nezavisnih novina, u Mostaru Vecernjeg lista.
Drugo, iako je sam u više navrata javno isticao da je pozicija Milorada Dodika takva da konstantno ucjenjuje partnere u vlasti (kao u slucaju usvajanja ovogodišnjeg budžeta državnih institucija), Tihic ovim krivicu za nemogucnost postizanja kompromisa prakticno svaljuje na Bošnjake, amnestirajuci pritom Dodika.
Trece, i kljucno: dobro je ako ima osnova za Tihicev utisak da je “javnost”, to jest Bošnjaci, spremnija na puške u ruke nego na ono što on naziva kompromisom. Naime, Tihicev “kompromis” znaci bošnjacko pristajanje na etapni nestanak države Bosne i Hercegovine. Jedna od historijskih grešaka osnivaca partije na cijem je celu Tihic jeste asistiranje Slobodanu Miloševicu i Franji Tudmanu u podjeli Bosne i Hercegovine. Ako se u cinjenicama da su Bošnjaci u ratu bili izloženi puno nadmocnijoj združenoj srpsko-hrvatskoj vojnoj sili i mogucnosti prakticnog istrebljenja može tražiti neko opravdanje za Aliju Izetbegovica, Tihic ga danas teško može naci. Ono što ultimativno namece Dodik, uz suglasnost Dragana Covica i podršku ruskog i ostalih ambasadora u Sarajevu, manje je od onoga što su Izetbegovicu i prije Daytona i u njemu (po)nudili Miloševic i Tudman, uz podršku Vancea, Owena, Stoltenberga… pa sve do Holbrookea.
Najvažniji kratkorocni Dodikov cilj jeste gašenje Ureda visokog predstavnika (OHR-a), kao kljucne prepreke stvaranju potpunog haosa u zemlji koji bi bio iskorišten kao dokaz da je Bosna i Hercegovina, eto, neodrživa. Cak i ovakav OHR kljucni je garant ocuvanja države. Dodik i ne krije da mu je san da vidi leda visokom predstavniku i to je razlog zbog cega je uopce pristao na pregovore s Tihicem. Da je, pri tome, i za jedan pedalj popustio u svojim ultimatumima (nedodirljivost Republike Srpske, otimanje državne imovine, popis stanovništva, funkcioniranje RAK-a, Direkcije za evropske integracije, Uprave za indirektno oporezivanje, Vijeca ministara, Državnog suda…) još bi se možda i moglo tražiti razumijevanje Tihicevih motiva za pregovore s razgoropadenim Dodikom. Ovako…
Nevjerovatna je ironija sudbine da bi, zahvaljujuci Sulejmanu Tihicu, za Bošnjake mogla postati potpuno primjenjiva cuvena apsurdna recenica Dobrice Cosica o narodu koji u miru gubi ono što je dobio u ratu. Tihicu pomoci više nema, a razmjere štete koju cini Bosni i Hercegovini zavisit ce od toga hoce li vrh Stranke demokratske akcije i dalje vjerovati svom lideru ili svojim ocima.