Moj jarane, ja ovu moju misao uhvatih jos ljetos a tek danas mi nadodje da je stavim na papir.
Iduci prema dzamiji ne skidam pogled sa rusevina skole i kroz glavu mi ponovo prolaze likovi dragih osoba koje sam tu sreo u jesen ratne ’92. Pogled mi ode iza skole na stabljike sipuraka koji su jos tu. Vidim sebe kako ujutro rano trgam nekoliko zrelih plodova da napravim caj koji ce mi biti dorucak, onako bez icega drugog. Siromahu je uhar i kad mu solja topla, nezasladjena caja, legne na izgladnjeli zeludac. Onda vidim rahmetli Osmanu, Sabanovicu kako je krenula u stalu da pomuze krave, znam kad izadje zovnuce me, ko i svako jutro, i dati mi litar mlijeka koji cu ja opet podijeliti sa mojim ukucanima…