detektiv
Participant
    Post count: 53

    IV STOLJECE
    Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
    Treci dio

    DOBA IZMEDJU DVA RATA

    Vrijeme izmedju dva svjetska rata proteklo je u istocnoj Bosni, kao i drugdje, uglavnom u poznatim opcim prilikama i opcoj situaciji. Prve poratne godine (1918-1923.) bile su izuzetno najteze za Muslimane, kojima je bilo opasno i kretati se, zbog muckih napada-zasjeda i busija-od strane pravoslavnih Srba. Bilo je nerijetkih slucajeva premlacivanja pa i ubijanja Muslimana iz busije ili na prevaru “na vjeru”.

    Kradje i pljacke stoke od bogatijih Muslimana nisu bile rijetke, tako da su neka muslimanska sela bila prisiljena organizirati nocne straze. U mom rodnom selu Godomilju (Rogatica) su 1922. godine pokradeni konji od Hodzica Adema i od udovica Pase i Hankije Barimac (ciji su muzevi, Mujaga i Dedaga, zajedno s bratom Salkom i jos trojicom Godomiljaca pobijeni 1914.g.) Tek kada su se neki pravoslavni Srbi u Godomilju medjusobno posvadjali kasnije (1927.g.) prokazani su kradljivci tj. Nikola Djeric sin Mire i Mare i Jovo Salic oba iz Godomilja. Konje su prodali u Bajinoj Basti.

    Iako su kradje, pljacke i otvoreni napadi na Muslimane kasnije (od 1925.) postali rjedji, ostala je i dalje mrznja na Muslimane, koja se ocitovala svakom pogodnom prilikom i svakim povodom-kao sto su politicki izbori, zborovi, vjerski skupovi itd. Dobro sam upamtio tri takva napada na Muslimane, koja su bila sirih razmjera i veoma ozbiljna.

    Negdje u godinama 1926/27. bio je neki mjesoviti skup na Sjeversku kod Godomilja. Ne znam povodom cega je bio taj skup (je li politicki?). Srbi su na tom skupu bili u ogromnoj vecini. Bezobrazno su iskoristili tu svoju brojcanu nadmoc i masovno napali na Muslimane drvljem i kamemjem i rastjerali ih. Poginulih nije bilo. Slicno se desilo prilikom famoznih “petomajskih izbora” (5. svibnja) 1935. na birackom mjestu kod crkve na Borici. Muslimani su i tu bili u velikoj brojcanoj manjini, sto su Srbi bezobrazno iskoristili i napali ih drvljem i kamenjem. Iako brojcano daleko slabiji Muslimani su tu pruzili junacki otpor i upustili se u tucu. Hrabri Satorovci i Starogorci, predvodjeni starim junacinom Alijom Oprasicem i vjestim mejdandzijom, Mujom Hodzicem, dugo su se opirali i mudro se povlacili pred nadmocnom masom, i tako se izvukli zdravi i citavi.

    Sramni dogadjaj masovnog napada srpskih seljaka na muslimanske radnje i domove, na pravoslavno preobrazenje, u Rogatici 1936.g. ostace i u povijesti zabiljezen-i u istinitom i u laznom prikazu. Istinito ga je registrirala ondasnja muslimanska stampa (“Novi Behar”, “Muslimanska Svijest” i dr.), a lazno je zabiljezen (opisan) u “Monografiji Rogatice” I izdanje, iz pera Veselina Kosorica. Taj sramni ispad srpskih seljaka poceo je na podsticaj cuvenog srpskog nacionaliste sovena i kasnijeg cetnickog vojvode Dobrosava Jevdjevica. To se dogodilo u ponedjeljak popodne, na Preobrazenje 1936. godine. Kada su muslimanski seljaci napustili grad Rogaticu i razisli se kucama, srpska pravoslavna rulja krenula je od crkve kao lavina uz divlje urlike i prostacku psovku i kroz carsiju razbijajuci stakla na muslimanskim radnjama i domovima. Zandarmi i policija su bili nemocni da bez upotrebe oruzja zaustave rulju. Kada je bezumna rulja nasrnula i na zandarme i policajce, oni su poceli pucati u masu. Ubijena su tri srpska seljaka, i to: Milan Bojat iz Stare Gore (zaselak Grbavica), Radoje (prezime sam zaboravio) iz Stavnja i jos jedan, cije ni ime ni prezime ne znam. Prvopomenuti Milan Bojat je bio poznati kavgadzija i napadac na usamljene Muslimane, na nemocne i na starce.

    Ubrzo iza toga dogadjaja (19.VIII 1936.) u Rogatici jedne noci planuli su stogovi sijena u rogatickom polju, koji su bili vlasnistvo Jamakovica (naravno Muslimana). Kada smo vec spomenuli paljevinu sijena Jamakovica, da odmah kazemo da ta paljevina nije usamljen slucaj. I te kako je bilo vise slucajeva slicnih paljevina muslimanskih stogova i drugih objekata, koje sam ja dobro zapamtio.

    Godine 1935. zapaljena je izletnicka kuca Ibrahimage Zimica na njegovim pasnjacima i livadama u Dumasevinama kod srpskih sela Brankovica. Kuca je sve do te godine bila osigurana kod osiguravajeceg dustva. I bas te godine nije uplacena godisnja premija (rata) osiguranja, zbog cega Ibrahimaga Zimic nije mogao naplatiti ni osiguranje kod osiguravajuceg drustva.

    Nekako bas u tim godinama (1934-36.) srpski seljaci iz Brankovica ukrali su, od Ibrahimage Zimica, vola s pasnjaka u Dumasevinama. Kradljivac je uhvacen i dva-tri dana je kroz sela nosao o vratu volovsku glavusu pred zandarmerijskom patrolom.

    Godine 1938. srpski seljaci iz Brankovica iskoristili su jedan svoj brojniji skup (od 50 do 100 njih) i napali usamljenog seljaka Muslimana, Aliju Oprasica i naprosto ga lincovali zatrpali kamenicama. Junacki Alija je odmah, nakon prvog jakog udarca kamenom, kojim ga je gadjao Dusan Perendija, odgovorio hicem iz pistolja i tu na mjestu ubio Dusana Perendiju. Do dva-tri dana iza ovoga dogadaja zapaljeni su stogovi sijena i slame Muslimana Oprasica.

    Zapamtio sam i neke slucajeve paljevina i rusenja muslimanskih ograda (plotova). To se desilo mojim komsijama i rodjacima, Abidu Hodzicu, Ademu Hodzicu, te jos nekima u godinama 1928-1931.

    NEMILA SJECANJA IZ DJETINJSTVA

    Djecija dusa je najcisca i najnevinija. Ona je takva sve dotle, dok je netko ne zanecisti i uprlja mrznjom i zlobom. Zbog toga smatram vaznim ovdje obnoviti neka svoja sjecanja iz djetinjstva koga se ticu odnosa (ponasanja) srpske djece spram nama, muslimanskoj djeci, u osnovnoj skoli u cobanskom (pastirskom) zivotu. Iskreno receno, nemam mnogo lijepih sjecanja i uspomena iz druzenja sa srpskom djecom u skoli i cobanluku, jer su nas srpska djeca jako mrzila i tu mrznju ispoljavala svakom prilikom. To su cinili uvijek kada su bili brojniji i jaci. U osnovnoj skoli u Borikama vazda su bili brojniji 5-6 puta. Nista nam nije bilo draze nego kad bi nasi skolski drugovi, Srbi, pokazali se dobrocudnim i pristali da se s nama drugarski igraju. Ali, mrznja i ispadi, napadi i psovke, kojima su nas srpski drugovi cesto obasipali, ostali su mi duboko urezani u pamcenje. Od njih sam najprije cuo i zapamtio podrugljeve i uvredljive srokove, koje su nam cesto izvikivali: “Oj Turcine celavi, sto te Svabo prevari, svu ti Bosnu pregazi!” -“Oj Turcine repati, kada li ces krepati”? ”Tesko onoj lopati, koja ce te kopati”! ”Tesko onoj ruci, koja ce te vuci”! -“Moj Turcine za nevolju kume, ne kumim te sto ja nemam kuma, vec te kumim da ti kozu zgulim!” itd.itd.