SRPSKA AGRESIJA I GENOCID NAD BOSNJACIMA (1992-1995)
Cilj agresije je bio unistenje drzave BiH te fizicko I duhovno istrijebljenje muslimana. Agresor I domaci cetnici su organizovano ubijali , klali I masakrirali sve po redu, djecu, zene strace, a trudne zene su mucili do pobacaja. Najveci zlocini nad zenama su bili silovanja sa ciljem mucenja I ponizenja. U svojim zvjerstvima cetnici se nisu obazirali na godine, silovali su I starice kao I djevojcice, pa cak I djecu. U logorima, zatvorima, hotelima, garazama, privatnim kucama I drugim mjestima najmerno su drzali zene, djevojke I djevojcice I time sprecavali prekid nezeljene trudnoce. Maloljetna Nura N, rodjena 25.04. 1979 sa Grbavice, izjavila je da su cetnici dosli krajem aprila 1992. na Grbavicu, odveli je prisilno iz jedne zgrade I nekoliko djevojcica od 13-15 godina. Odveli su ih u prostorije preduzeca Digitron. Bilo je ukupno zatoceno oko 30. Pred vece maja 20., 1992. Poceli su da izvode po dvije do tri djevojcice na silovanje. I mene su izveli I silovali me. Dvojica su me drtzali, a druga dva naizmjenicno silovala, govoreci: “Sta imate radjate balije, bolje je da radjate srbe.” Kada je razmjenjena ljekari su konstatovali da je trudna 5 mjeseci (iz Biltena Drzavne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u BiH br. 3, Marta 1992. Godine).
Silovanje mentalno retardiranih djevojcica I djevojaka Doma u Visegradu spada u zlocine nepoznate u svjetskoj literaturi, nasilnistva koje izmice svakoj definiciji I klasifikaciji. Ovakva vrsta izopacenosti seksualnog nagona tesko se svrstava u bilo koji oblik psiho-patoloskog ispoljavanja covjekove seksualnosti I cini se nepoznanicom u cjelokupnom repertoaru zvjerstva koje je covjek cinio kroz vijekove. U ovoj agresiji u strahotama Bosnjaka, kao I u II Svjetskom ratu, kako smo ranije vidjeli, poseban vid zlocina je bio prisilno prevodjenje, pokrstavanje muslimana na pravoslavlje. Srpski agresori su silom pokrstavali bosnjacke zarobljenike. Prvi prizor za vrijeme zatocenistva u Lukavici cetnici Dragan Vuckovic I Tome Urosevis, sin Brane iz Mackovica, opcina Sokolac. “Postrojili su nas I rekli da moramo da se pokrstimo ili metak u celo. Tom prilikom pop je po njihovom naredjenju citao nesto iz Biblije, pa bi povremeno zastajao I naredjivao da kazemo “Amen”. To se ponavljalo nekoliko puta. Meni su dali ime Radovan, to je jedan momenat za vrijeme moga zatocenistva, te jedan od najtezih koje sam prozivio”, kaze Meho Kahlimanovic. (Iz naprijed pomenutog Biltena, izdanje 3.marta 1993.).
Gradjanka Sabiha M. rodjena 1951. Iz Rakitnice kod Rogatice, cija se izjava nalazi u istoj arhivi, kaze: “Traktorima su nas prevozili na Sjenici u osnovnu skolu, bilo nas je nekoliko stotina. Pred skolom su razdvojili muskarce od zena i djece. Sjedeci pred skolom, gledali smo kako muce muskarce. Naredili su im da lice okrenu prema zemlji, a na ledjima su usijanim zigom urezivali krstove, probadali ruke nozevima, pucali u ruke I noge I narocito zglobove. To je trajalo oko dva sata I nakon toga su ih poubijali iz pjesadijskog naoruzanja.