Srbijanski graničari
Osamnaestogodišnji Sinan Isaković nije se ni domogao Srbije. Nakon gotovo tromjesečnog lutanja i skrivanja po Bosni, jugoslovenski graničari su ga uhvatili kod karaule Rogačica kako iz krvave Bosne pokušava da uđe u Srbiju. Sa trojicom drugova uhapšen je 10. avgusta 1995. godine, pola sata iza ponoći. Nisu pružali otpor. Iako je od tada prošlo gotovo deset godina nema mu ni traga ni glasa
Ostao je samo dobro skrivani “Sprovodni list” jugoslovenskih graničara koji govori o njegovom slučaju, do kojeg je Monitor uspio doći. “Sprovodni list za prekršioce graničnog režima” ustvari je dokument kojim su tadašnje jugoslovenske vlasti evidentirale ilegalne ulaske u zemlju.
Nakon hapšenja, “Sprovodni list” je “dobio” i Sinan Isaković. Taj krucijelni dokument o umiješanosti Srbije u etničkom čišćenju Srebrenice sačuvao je jedan Srbin, koji je svojevremno radio u jugoslovenskim graničnim službama.
Za razliku od Sinana Isakovića, Nuko Krlić iz Žepe preživio je tu golgotu. “Nakon pada Srebrenice i Žepe nastala je velika pometnja. Otac Nazif i ja smo odlučili da prebjegnemo u Srbiju. Bilo nas je stotinu i deset u grupi koja je tog dana prešla Drinu kod sela Jagoštice”, svjedoči Nuko u sarajevskim Danima.
Tog 3. augusta 1995. godine, nesrećni ljudi su od dasaka napravili primitivni splav kako bi preko rijeke prebacili i one koji nijesu mogli da je preplivaju. No, čim su stigli na drugu stranu rijeke 110 bošnjačkih izbjeglica pali su u ruke graničara Vojske Jugoslavije. Sa nepunih 17 godina Nuko Krlić je smrti gledao u oči:
“Došli su pripadnici Vojne policije, koji su nam kazali da će nas odvesti u Jagošticu i predati policiji. Međutim, kad smo stigli tamo, nije bilo nikakve policije. Kod škole nas je dočekalo preko stotinu vojnika u različitim uniformama – zelenim i plavim maskirnim, kakve su nosili policijski rezervisti. Oni su nas podijelili u grupe po 10, koje su zatim vodili na ‘pregledanje’. Mi koji smo čekali u redu morali smo držati pognute glave, a neki su čak ležali na zemlji. Došao je red i na nas. Otac je išao naprijed, ja za njim. Za dvadeset sekundi smo se morali skinuti do gole kože. Onda su nas ispitivali: ‘Koliko si ubio srpske dece? Koliko si žena silovao? Koliko si ubio srpskih vojnika?’ I sve tako. Tukli su nas. Nekima su lomili prste na ruci… Jedan je čovjek – ne znam kako se zove, ali znam da je iz Laza, sela nedaleko od Žepe – ne mogavši da izdrži strašno batinanje, ‘priznao’ da je u Rujištima zaklao srpskog vojnika. Ležao je preda mnom, sav krvav. Nakon toga su ga gazili i udarali kundacima u lice, sve dok nije izdahnuo. Leš su bacili u trnje. To smo svi vidjeli.
Kad smo stigli u Jagošticu, bilo je deset sati ujutru i tu smo bili sve do šest popodne, kad su nas natovarili u tri ceradom pokrivena kamiona. Ne znam kojim smo putem išli, ali znam da smo oko četiri ujutru stigli u logor Šljivovicu. U kamionima je bilo nesnosno, nije se moglo disati, bili smo bukvalno jedni preko drugih. U toj gomili se ugušio izvjesni Džebo, postariji čovjek, nisam siguran kako se tačno zvao, ali znam da je bio mrtav kad smo stigli”, svjedoči Nuko.
Nuko Krlić kaže da su ih stražari svakodnevno maltretirali. Kada bi saznali da neko od logoraša ima tu bliskog rođaka slijedili su rituali nad kojima se normalnim ljudima diže kosa na glavi:
“Obojici bi dali po palicu i tjerali ih da se tuku. Ako bi to odbili, onda bi ih stražari brutalno premlaćivali. To se desilo meni i mom ocu, jer nismo htjeli udariti jedan drugoga”, svjedoči Nuko, kojem je otac, u 52. godini umro u logoru u Šljivovici, 26 novembra 1995. godine. Tri dana kasnije sahranjen je na groblju “Goduša”, nadomak Priboja na Limu.
Nuko je u Šljivovici ostao sve do 19. februara 1996. godine. Sada živi u jednoj zapadnoevropskoj zemlji.
Bosanski istražitelji smatraju da se nesrećni čovjek, kojeg su logorski stražari prvo natjerali da prizna da je zaklao srpskog vojnika, kako bi ga potom tukli do smrti, zvao Edhem Torlak (50). Sahranjen je na groblju Goduša kod Priboja, a srpski zvanični organi naveli su kao uzrok smrti – infarkt srca.
Amor Mašović, predsjednik Državne komisije za traženje nestalih, kaže za Monitor da se pouzdano ne zna koliko je Bošnjaka tokom Mladićeve ofanzive prešlo preko Drine i koliko ih je tom prilikom ubijeno.
“Samo pouzdano znamo da je tokom jula i avgusta 1995. godine u srbijanskim logorima u Šljivovicu i Mitrovo Polje sprovedeno više od 800 bosanakih izbjeglica”, kaže Mašović.
Nataša Kandić, direktor Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, za Monitor objašnjava da nije bilo moguće taj slučaj istraživati tokom same tragedije. “Ali, Fond ima spisak od 39 ljudi koji su tada pobjegli iz Srebrenice i koje je srbijanska policija uhapsila i nezakonito isporučila policiji Republike Srpske”.
Istina o umiješanosti Srbije u zločine počinjene na području BiH polako izlazi na vidjelo i preko ovog slučaja. Porodice nastradalih ljudi pripremaju tužbu protiv države Srbije koja je nazakonito isporučila njihove najbliže koljačima Radovana Karadžića. Čovjek koji je sačuvao dokumentaciju o tom zločinu spreman je javno da svjedoči i otkrije identitet odgovornih.
Svjedočenje, pisani tragovi i probuđena savjest nekadašnjih Miloševićevih dželata vode do rasvjetljavanja i ovog zločina.