Umjesto da dobije odštetu, traže da plati 3.000 KM
Sedamnaestogodišnja Amela Kurtović iz Goražda ne zna šta znači dječija bezbrižnost. Sliku iz djetinjstva koju nosi u sebi najradije bi da izbriše iz sjećanja. Ali, ne ide…
Kada su joj bile četiri i po godine, od granate ispaljene sa srpskih položaja teško je ranjena. Tog kobnog 26. juna 1995. godine sjedila je u majčinom krilu ispred kuće u Vranićima kod Goražda. Od iste granate poginuli su joj majka, sestra i nana.
U djetinjstvu je vodila bitku da preživi, danas vodi pravnu – tužila je Republiku Srpsku od koje traži naknadu nematerijalne štete u ime svih preživjelih članova porodice. Okružni sud u Banjoj Luci je prošlog mjeseca donio presudu, u kojoj se navodi kako Amelina tužba nije osnovana.
Njen otac Hamdija Kurtović, koji je zastupa, kaže nam da je tužba podnesena 2001. godine te da je tražena odšteta od milion maraka. Osnovni sud u Banjoj Luci je prošle godine donio presudu u njihovu korist, ali u iznosu od 47.100 maraka. Nisu se žalili, ali jeste RS, te je ova presuda poništena. – Nisam se žalio, jer mi je svega više bilo preko glave koliko se sve to oteglo. Vlada RS se žalila i eto šta sam dobio. Mizerno. Bave se činjenicama koje nikako ne stoje. Oni smatraju da je Armija RBiH iz sela Žigovi sa linije ispalila tu granatu, a tvrdim da u to vrijeme na tom mjestu nije bilo Armije RBiH. Oni su te položaje zauzeli 1994. – govori Kurtović.
Kaže nam kako su teško primili ovu vijest, jer golema nepravda je učinjena. Ipak, neće odustati od borbe za dokazivanje istine. – Tražit ćemo reviziju tužbe, a ići ćemo i na Ustavni sud BiH, jer ovo je ratni zločin. Sve su mi pobili, a Amela je 80-postotni invalid – s uzdahom govori njen otac. Osim što je u presudi navedeno kako je tužba neosnovana, od Kurtovića se traži da RS nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000 KM i to u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Ožiljci na tijelu i bol u duši Kurtovići danas žive u Hotonju kod Sarajeva. Rijetko odlaze u Goražde. Amela je učenica trećeg razreda srednje škole. Ožiljci na tijelu i bol u duši podsjećaju je svakog dana na tragediju koju je, igrom sudbine, preživjela.
– Život ide dalje, mora se živjeti…ali, ubili su mi majku, sestru, nanu, trajno me ostavili invalidom. Zar treba više razloga da budem uporna? Sjećam se da sam dugo krvarila. Niko mi nije mogao pomoći satima, jer su pucali neprestano. Bila sam dijete – tiho nam govori Amela.
Izvor: Dnevni Avaz