Prevođenje Bošnjaka na pravoslavlje i katolicizam
[color=#0000FF]”Srpska pravoslavna crkva se u potpunosti angažovala u izvršavanje genocidnog plana nad ubijanjem duha i ukupnog postojanja bošnjačkog naroda. Među zločinima koje je posebno ona podupirala i generirala bilo je pokrštavanje Bošnjaka i prevođenje u pravoslavlje.”
To su radili brojni pravoslavni sveštenici koji su u jednoj ruci držali Bibliju a u drugoj krvavu kamu. Također je jedan broj katoličkih svećenika isto činio što ilustrira ovaj tekst. Ni jedna crkva se nije ogradila od ove vrste zločina koje su počinili njihovi službenici i vjernici niti su se izvinuli Bošnjacima muslimanima.
U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put jasno se razlikuje od zablude Kur’an El-Bekare, 256
Sejfudin Sofić svjedok iz okupiranog Doboja svjedoči o načinu pritisaka srbo-četnika na pokrštavanje Bošnjaka a pod pokroviteljstvom SPC.
U noći, između 30-20,30 sati, u jezivoj tišini i potpunom mraku, prolamao se glas sa megafona, sa uređaja na vozilu policijskih kola, koja su na svakih pedeset metara zastajala i upućivan poziv muslimanima Bošnjacima i Hrvatima da slijedećeg dana u 9,00 dođu pred pravoslavnu crkvu u Doboju gdje će početi pokrštavanje u “pradedovsku veru”. U bošnjačkoj varoši Janja, prema izjavi vladike zvorničko -tuzlanske eparhije Vasilija Kačavenda na susretu vjerskih poglavara s područja bivše Jugoslavije u Cirihu 25. novembra 1992., u organizaciji američkog Kongresa, Bošnjaci se “dobrovoljno” prijavljuju za prelazak na pravoslavlje.
S obzirom da je u Bijeljini, nedaleko od Janje, izvršen masakr nad Bošnjacima u aprilu iste godine, da je blizu tog mjesta zloglasni koncentracioni logor za nesrbe Batković, kroz koji je prošlo preko 20.000 ljudi, većinom Bošnjaka, i da je svakodnevno po nekoliko Bošnjaka ubijeno i istjerano iz svojih kuća, jasno je koliko je Bošnjacima bilo stalo do “dobrovoljnog” prelaska na pravoslavlje. Usput, spomenuti je vladika prije agresije na Bosnu i Hercegovinu raspirivao mržnju protiv Bošnjaka i muslimana uopće, a za vrijeme agresije svakodnevno i neumorno radi na tome, rame uz rame s najokorjelijim krvnicima i ratnim zločincima iz reda srpskog naroda.
Hasan Musić iz Vlasenice, zatočenik zloglasnog koncentracionog logora “Sušica”, u svojoj je izjavi kazao: “Nas četrdeset i jednog zarobljenika jednog dana odvezli su autobusom kroz Šekoviće za Ravne, gdje su nas pred popom krstili. Ljubili smo krst dok su nas njime tukli. Tu smo i pričešćeni.” Sličnu je golgotu prošao i Nedžad Bejtić, koji je proveo 503 dana u logorima Omarska i Batković, u kojima je tučen kablom na čijem je kraju bio metalni krst. Nakon svakog udarca, morao je poljubiti krst.
Bošnjakinja N. N. priča kako su u konclogoru u Rogatici Bošnjaci muslimani prisiljavani da prihvate pravoslavlje. “Nakon što su nas utjerali u školu, Macola (tako se zvao komadant srpskih specijalaca u Rogatici) je sjeo za sto i prozivao jedno po jedno. Svako lice je pitao za ime i prezime, i da li pristajemo da pređemo u “srpsku veru”. Na moje pitanje kako da postanem Srpkinja, odgovorio mi je:”Fino, izabereš ime i prezime i dođe pop i pokrsti te”. Posto sam odbila da to uradim, vratila sam se u učionicu. Macola je pitao sve zarobljene da li pristaju da pređu u pravoslavlje. Od straha da ne budu ubijeni neki su prihvatili. Nakon toga je svakodnevno dolazila Kulovac Ema sa dvije drugarice Aleksandrom i Silvom Brusin, pitajući ko se odličio da pređe u pravoslavnu vjeru. Na moje pitanje zašto se to popisuju, jedna djevojka mi je odgovorila da, ako primim “srpsku vjeru”, mogu ostati u životu, a ako ne primim, ubiće me.” Priča pokrstenog Bošnjaka muslimana N. N. je jos upečatljivija. Naime, on je bio u zatvoru s grupom Bošnjaka i jednim pravoslavnim popom kojega karakterizira kao “probisvijeta i lutalicu”. “Za vrijeme boravka u Lukavici jedne prilike nas šest zatvorenika smo pokršteni. Naime, jednog dana četnici Dragan Vuković, mladić 19-20 godina i njegov vršnjak Tomas Urošević, sin Brane iz Mačkovca, općina Sokolac, postrojili su nas i rekli da moramo da se pokrstimo. Tom prilikom sa nama zatvoreni pop, a po njihovom naređenju, čitao bi nam nešto, a potom bi zastajao i naređivao nam da kažemo “amin”. To je ponavljao nekoliko puta. Meni su dali ime Radovan. Taj momenat za vrijeme mog zatočeništva je jedan od najtežih koje sam preživio. Nasilnim pokrštavanjem obesčašćena je moja religija islam kojoj pripadam i moj ponos čovjeka i vjernika muslimana. (…) Za vrijeme pokrštavanja morali smo da se naučimo kako da se krstimo, što nam je navedeni pop objasnjavao rukom. Isto tako rečeno nam je da se ubuduće moramo odazivati sa našim novim – srpskim imenima. Poslije navedenog pokrštavanja mene su četnici oslovljavali sa imenom Radovan, što mi je teško padalo i sa čim nikako nisam mogao da se pomirim.”
Slučaj Edite Keranović iz Hrustova kod Sanskog Mosta je svoj epilog dobio na sudu u Velikoj Britaniji. Njezini najbliži srodnici su, putem suda, trazili vraćanje djevojčice u Bosnu. Roditelje su joj ubili Srbi. Sa dvije godine je odvedena u ovu zemlju na liječenje, da bi potom nezakonito bila usvojena od jedne engleske familije koja ju je nezakonito pokrstila koncem 1994. godine.
Nasilna pokrštavanja Bošnjaka, kao jedan od oblika genocida u Bosni, činili su i Hrvati u zapadnoj Hercegovini u jeku agresije Hrvatske i HVO-a na BiH. U Čapljini, npr., svi oni Bošnjaci koji su željeli ostati na svojim ognjištima morali su prijeći na katoličanstvo. To je bio jedini put da se sačuvaju od torture i pogibelji. Prema izjavi A. M., svi Bošnjaci koji su ostali u ovom gradu morali su se pokatoličiti. Takav slučaj dogodio se i u Ljubuškom, odakle je protjerano sve bošnjačko stanovništvo koje nije bilo spremno pokrstiti se. U tom hercegovačkom gradiću zabilježen je slučaj pokatoličenja pet bošnjačkih porodica. Pokrštavanja su izvršena silom i pod ucjenom. Isti slučaj dogodio se i u Neumu. Akcijom prisilnog pokrštavanja u Čapljini i Neumu rukovodili su Pero Marković, Nedeljko Obradović i Nikola Zovko.
Na području Tuzle su, također, vršena perfidnim sredstvima pokrštavanja Bošnjaka – pojedinaca i porodica. “Mi imamo informacije i znamo za slučajeve pokrštavanja u živiničkoj opštini – konkretno u crkvi Dubrave”, konstatirano je u Muftijstvu tuzlanskom. To se dešavalo i pod pokroviteljstvom kršćanskih humanitarnih organizacija, prije svega ADRE. Davane su krštenice radi odlaska iz Bosne od katoličkih svećenika u Dubravama kod Živinica i u Franjevačkom samostanu u Tuzli od fra Petra Matanovića. Svoje krstaške aktivnosti su vrlo intezivno ispoljavali i Jehovini svjedoci. Zupnik u Donjim Dubravama Stjepan Vrhovšek je otvoreno iznio podatak: “Mi raspolažemo podacima da u franjevačkom samostanu preko sto kandidata, mahom muslimana, pohađa kurs iz vjeronauka koji traje nekih tri mjeseca. Kod nas je taj proces znatno brži, sto znači da djevojke i mladići koji dođu meni nakon kraćeg upoznavanja i razgovora dobijaju krštenice za dva do tri dana.”
Koliko je to postala ozbiljna pojava potvrđuje i izjava Reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića: “Mi posebno skrećemo pažnju da neke humanitarne organizacije koje dolaze u Bosnu i Hercegovinu u svome programu imaju i pokrštavanje Bošnjaka muslimana, kojima se nudi samo ono što naučava kršćanstvo. Mi ističemo da to čine neke humanitarne organizacije u Tuzli.”
Nekolicina Bošnjaka zaposlenih u kampovima Stabilizacionih snaga (SFOR) oko Tuzle požalili su se predstavnicima Islamske zajednice u Tuzli na kršćanske letke koje su civilni službenici SFOR-a dijelili zaposlenom lokalnom osoblju. Letak sa sugestivnim naslovom “Sve sam ovo učinio za tebe” ili likom razapetog Isusa Krista sadrži biblijske citate s jasnom porukom na preobraćanje u kršćanstvo, poput: “Trebaš Isusa Krista (…), ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti”, (citat iz Lukinog Evanđelja) itd., a znak SFOR-a na naslovnoj strani se koristi da se mirovna misija SFOR-a u BIH prikaže kao kršćanski milodar. Na kraju letka potencijalnim konvertitima je ostavljan prostor na kojem mogu ispisati svoje ime, adresu, grad, državu, dob i sve to poslati na otisnutu adresu u američkoj državi Ohio, Fellowship tract league. Slični primjeri kršćanske propagande u muslimanskim sredinama su se dešavali i godinu dana ranije na prostoru odgovornosti Multinacionalne divizije sjever.[/color]