Dova je nerazdvojivi dio ramazanskog posta
Uzvišeni je rekao: »A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u mene, da bi bili na pravom putu.» (El-Bekare, 186.)
Citirani ajet uzeo sam za moto ovog ramazanskog dersa iz sljedećih razloga:
1. Samo mjesto koje zauzima citirani ajet u Kur’anu. On zauzima centralno mjesto među ajetima koji govore o propisima i normama ramazanskog posta. Prije njega ajeti govore o naredbi ramazanskog posta i o propisima kojih se muslimani trebaju pridržavati tokom ramazana, dok ajeti koji su došli iza predmetnog ajeta govore o onome što je dozvoljeno raditi postaču u noćima ramazana, o vremenu zapaštanja i o propisima itikafa. Predmetni ajet eksplicite govori o dovi i naređuje njeno učenje, što na jedan indirektan način ukazuje da je dovu nemoguće odvojiti od ramazanskog posta.
Tu vezu su uočili i neki mufessiri i zabilježili u svojim tefsirima. Tako npr. poznati mufessir Ragib veli da je Allah, nakon što je naredio Svojim robovima u prethodnim ajetima da Ga veličaju i da Mu zahvaljuju na blagodatima posta, u spomenutom ajetu objasnio postačima da je Onaj koga veličaju i hvale blizu njih i da im se odaziva kada Mu se obrate.
Ibn Kesir smatra da je Allah odredio to mjesto ajetu dove, među ajetima koji govore o postu, zbog toga da bude stimulans za učenje dova u ramazanu a posebno na Bajram i pred iftar.
2. U tradiciji se eksplicite navodi da postač prije iftara ima pravo na dovu koja se prima i ne odbija. Kada je Aiša, r.a., upitala Poslanika, s.a.v.s., koju dovu da uči ako potrefi Lejletul kadr? Rekao joj je da uči:» Bože, Ti si Onaj koji oprašta i Koji voli da oprašta pa mi oprosti!»
3. Mjesec ramazan je najodabraniji mjesec u kom Allah neizmjerno spušta Svoju milost, obilato nagrađuje, oprašta, oslobađa od džehennemske vatre i najviše prima dove od Svojih robova. Sve to implicite upućuje da je to u stvari mjesec dova i molbi. Zato ga postač treba što bolje iskoristiti za njihovo učenje i moliti Allaha da mu se smiluje, oprosti i podari sve blagodati koje su obećane postaču u tom mjesecu.
Kratak osvrt na značenje spomenutog ajeta
Ako se malo pažljivije razmotri sadržaj ajeta zapazit će se da on obuhvata tri osnovna segmenta islama: islamsku doktrinu, dovu, tj. obredoslovlje i islamske norme, tj. pravo.
U samom sadržaju citiranog ajeta možemo zapaziti još jednu interesantnu stvar. Naime, nakon što smo konstatovali da predmetni ajet zauzima središnje mjesto među ajetima koji govore o postu, primjećuje se da dio ajeta koji se odnosi na dovu zauzima središnje mjesto njegova sadržaja.
Kutrubi je tumačeći ovaj ajet rekao da Allahove riječi «Iza se’eleke» znače: da kada te, o Allahov Poslaniče, ljudi upitaju o Meni reci im da sam blizu, da nagrađujem one koji su Mi pokorni, da se odazivam dovi onoga ko Mi se obrati i da znam za post, namaz i druga djela koja čovjek čini.
«Inni karib». Karib je jedno od Allahovih lijepih imena. Ovaj dio ajeta bi onda značio da je Allah blizu ljudi i da čuje njihove dove, da ih vidi kada Mu se skrušeno i ponizno mole, i da o njima sve zna i da je o svemu obaviješten.
Ovdje se ne misli da je Allah Svojim bićem blizu ljudi nego sa Svojim svojstvima, jer po islamskoj doktrini nema antropomorfizma niti se Bog može staviti u okvire materijalnih granica. On je iznad svega i ničemu nije sličan.
«Udžibu d’avetedda’i ize de’ani»,(odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli), znači: da Allah prima obredoslovlje(ibadete) od onog ko Ga obožava. Dova je vid ibadeta ili srž svakog ibadeta. Poslanik, a.s., je rekao: «Dova je ibadet».
Iz ovog dijela ajeta na prvi pogled se razumije da Allah uslišava svaku dovu koja Mu se uputi ne uslovljavajući za to nikakve uvjete, jer njegova forma ima opći karakter i došla je bez ikakvog ograničenja. Ipak, spomenuti dio ajeta ne smije se shvatiti tako.
Naime, riječi Uzvišenog, «kada Me zamoli» implicite upućuju, da dova upućena Allahu mora ispuniti određene uvjete na koje ćemo se nešto kasnije opširnije osvrnuti.
Na koji način? Zbog toga što je u tom dijelu ajeta upotrijebljen jedan poseban kur’anski metod prezentovanja činjenica, poznat onima koji se bave kur’anskom egzegezom i arapskim jezikom. Npr. kada nam neko kaže poslušaj savjet onoga koji te savjetuje ili poštuj učenog, ne znači da treba slušati svačiji savjet, niti da treba poštovati svakog ko se naziva učenjakom. Tim riječima se aludira na onog ko nam istinski želi pružiti savjet, kao i na učenog koji svojim znanjem i djelima uistinu opravdava i potvrđuje svoju učenost.
Na osnovu izloženog se zaključuje da se iz citiranog dijela ajeta implicite traže uvjeti za uslišenje dove pa se tako onda i ograničava prividna općenitost. Kao da se htjelo reći da se svaka dova ne prima nego samo ona koja ispuni uvjete.
«Fel jestedžibu li vel j’uminu bi le’allehum jeršudun», (Zato neka oni pozivu Mom udovolje i neka vjeruju u Mene da bi bili na pravom putu).
Citirani ajet znači: Kada ih Poslaniče pozoveš da vjeruju u Boga i da Mu se pokore neka ti se odazovu kao što se i Ja njima odazivam kada Me zamole za svoje potrebe, i neka ustraju u imanu, tj. vjeri kako bi ustrajali na pravom putu.
Važno je još napomenuti, da se u tom dijelu ajeta upotrijebio veznik «fa» koji je, kako neki mufessiri smatraju, ovdje upotrijebljen u uzročnom značenju. Na osnovu toga, onda bi značio: Ko želi da mu se Allah odazove i usliša dovu neka uradi sve što je u njegovoj moći pa tek onda neka se obrati Allahu i očekuje Njegovu pomoć.
Mora se priznati da je to vrlo precizno i važno zapažanje od strane tih mufessira i sasvim je u skladu sa islamskom doktrinom, koja sve stvari koje se dešavaju na ovom svijetu posmatra kroz uzročno-posljedične odnose.
Taj ajet je kako navodi Tabatabai specifičan i po tome što se u njemu zamjenica u prvom licu ponovlja sedam puta, što je neponovljivo u cijelom Kur’anu. Sve to na jedan indirektan način upućuje na veliku važnost dove kod Allaha, dž.š.
Na veliku važnost dove i njeno uslišavanje upućuje i sama forma tog ajeta. Tabatabai tu činjenicu argumentuje sa nekoliko detalja koje je zapazio u samoj njegovoj formi.
1. Allah je u njemu rekao «’ibadi»(Moji robovi) a nije rekao «ennas»(ljudi), niti je upotrijebio drugi izraz. To ukazuje, kako on tvrdi, na veliku važnost koja se daje dovi i na Allahovu naklonost prema vjernicima.
2. Zatim je izostavljena «prelazna spona» u pogodbenom odgovoru pa je rečeno»Inni karib»(Ja sam blizu) a ne «Kul inni karibun»(reci: Ja sam blizu). Potom je ta blizina potvrđena potvrdnom česticom»inni karib»(Ja sam, uistinu, blizu).
3. U ajetu je za blizinu upotrijebljen pridjev(karib) a ne neki drugi glagolski oblik, kako bi se i na taj način što bolje istakla ta božanska blizina i njena konstantnost.
4. U ajetu je upotrijebljen glagol u sadašnjem vremenu da bi ukazao na konstantnost Allahova odazivanja i uslišavanja dove.
Prema tome, iz spomenutih zapažanja se može uočiti da ajet odiše jednom ljubaznosti, prisnosti, naklonosti, intimnosti i bliskosti koju Allah daje i pruža Svojim robovima na svakom mjestu i u svakom vremenu.
Musliman, upravo, najviše osjeća tu božansku blizinu, naklonost i milost u ramazanu. Zbog toga je Poslanik, a.s., rekao:»Neka je daleko od Allahove milosti svako ko doživi ramazan a u njemu ne zasluži Allahov oprost.»
( Citirani ajet znači: Kada ih Poslaniče pozoveš da vjeruju u Boga i da Mu se pokore neka ti se odazovu kao što se i Ja njima odazivam kada Me zamole za svoje potrebe, i neka ustraju u imanu, tj. vjeri kako bi ustrajali na pravom putu.Važno je još napomenuti, da se u tom dijelu ajeta upotrijebio veznik «fa» koji je, kako neki mufessiri smatraju, ovdje upotrijebljen u uzročnom značenju. Na osnovu toga, onda bi značio: Ko želi da mu se Allah odazove i usliša dovu neka uradi sve što je u njegovoj moći pa tek onda neka se obrati Allahu i očekuje Njegovu pomoć. Mora se priznati da je to vrlo precizno i važno zapažanje od strane tih mufessira i sasvim je u skladu sa islamskom doktrinom, koja sve stvari koje se dešavaju na ovom svijetu posmatra kroz uzročno-posljedične odnose.Taj ajet je kako navodi Tabatabai specifičan i po tome što se u njemu zamjenica u prvom licu ponovlja sedam puta, što je neponovljivo u cijelom Kur’anu. Sve to na jedan indirektan način upućuje na veliku važnost dove kod Allaha, dž.š. Na veliku važnost dove i njeno uslišavanje upućuje i sama forma tog ajeta. Tabatabai tu činjenicu argumentuje sa nekoliko detalja koje je zapazio u samoj njegovoj formi.
1. Allah je u njemu rekao « a nije rekao «ennas»(ljudi), niti je upotrijebio drugi izraz. To ukazuje, kako on tvrdi, na veliku važnost koja se daje dovi i na Allahovu naklonost prema vjernicima.
2. Zatim je izostavljena «prelazna spona» u pogodbenom odgovoru pa je rečeno» a ne «(reci: Ja sam blizu). Potom je ta blizina potvrđena potvrdnom česticom»inni karib»(Ja sam, uistinu, blizu).
3. U ajetu je za blizinu upotrijebljen pridjev a ne neki drugi glagolski oblik, kako bi se i na taj način što bolje istakla ta božanska blizina i njena konstantnost.
4. U ajetu je upotrijebljen glagol u sadašnjem vremenu da bi ukazao na konstantnost Allahova odazivanja i uslišavanja dove.Prema tome, iz spomenutih zapažanja se može uočiti da ajet odiše jednom ljubaznosti, prisnosti, naklonosti, intimnosti i bliskosti koju Allah daje i pruža Svojim robovima na svakom mjestu i u svakom vremenu. Musliman, upravo, najviše osjeća tu božansku blizinu, naklonost i milost u ramazanu. Zbog toga je Poslanik, a.s., rekao:»
Značaj dove u životu ljudi
Čovjek, bio on teista ili ateista, u određenim životnim situacijama istinski osjeti da je slab i nemoćan i da mu je potrebno i neophodno da se obrati nekome koga u svojoj podsvijesti osjeća da je iznad svega, da mu može pomoći i izbaviti ga iz nevolje.
To je jedan nagon koji je urođen u čovjeku. Vjernik ga prepoznaje, priznaje i snaži vjerom u Boga, a nevjernik ga ne prepoznaje niti priznaje već ga ignorira. On je kod njega duboko zatrpan u crnilu i tminama grijeha. Probudi se samo u kritičnim situacijama u kojima se nevjernik i grješnik s vremena na vrijeme nađu.
Svaki čovjek, vjernik ili nevjernik, svjesno ili nesvjesno priznaje kur’ansko načelo da je Bog stvorio čovjeka kao slabića. Onaj ko je slab uvijek treba jačeg da ga zaštiti i pruži mu utočište. Zato je dova nešto što je neodvojivo od ljudskog bića i bez čega bi život jednog muslimana bio nezamisliv.
Dova je jedna od specifičnosti ovog ummeta. Ubade b. Samit prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:» Ovom Ummetu su date tri stvari, koje su date samo poslanicima, a ne i prijašnjim narodima. Prije kada bi Allah poslao nekog poslanika rekao bi mu:» Moli Me, odazva ću ti se», a ovom ummetu je rekao:»Molite Me, odazva ću vam se!», »u vjeri ti nisam propisao nikakvih poteškoća, a ovom Ummetu je rekao:» U vjeri vam nisam nikakve poteškoće propisao.» Kada bi Allah poslao nekog poslanika uzeo bi ga za svjedoka protiv njegova naroda a ovaj ummet je uzeo kao svjedoka protiv svih ljudi.»
U hadisima se navodi da je dova vjernikovo oružje, najbolji lijek i neprijatelj belaja i nesreća. Ona tjera nesreću, neutrališe je, sprječava njeno dešavanje i ublažava je kada se desi.
Hakim u svom Mustedreku prenosi od Alije b. Taliba da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:» Dova je oružje vjernika, stub vjere i nur nebesa i Zemlje. Ona, u odnosu na nesreću, može imati tri stepena. Prvi: da bude jača od nesreće i da je potisne, drugi: da bude slabija od nesreće pa nesreća u tom slučaja zadesi čovjeka, ali i pored toga dova je ponekad ublažava, i da im snage budu ujednačene i tako neutrališu jedna drugu».
Dova također odbija kader(sudbinu). Prenosi Sevban da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:» Kader(sudbinu) može spriječiti dova, a produžiti život dobročinstvo. Čovjeku se sigurno umanji nafaka zbog grijeha kojeg počini…»
«Oprez ne štiti od kadera(Allahove odredbe), a dova koristi i za ono što se desilo i za ono što se nije desilo. Kada se primakne belaj dočeka ga dova pa ga obuzdava sve do Sudnjeg dana.»Hakim-sahih.
Učenjem dove čovjek zaslužuje Allahovu naklonost, a ne učenjem srdžbu. Prenosi Ibn Madže u svom Sunenu da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Ko Allahu ne upućuje dove On se ljuti na njega.» «Allah se stidi da onome ko je podigao ruke prema Njemu vrati ih praznim.»
Učenjem dove čovjek se spašava od propasti i nesreće. Prenosi Hakim u svom Mustedreku da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:»Nemojte odustajati od dove, jer sa dovom niko nije propao».
Iz izloženog vidimo da dova ima nezamjenljivu ulogu u životu muslimana i da je bez nje faktički nezamisliv život jednog muslimana.
Iz izloženog vidimo da dova ima nezamjenljivu ulogu u životu muslimana i da je bez nje faktički nezamisliv život jednog muslimana.
Uvjeti da dova bude primljena
Da bi dova bila primljena u ovom odabranom mjesecu kao i u drugim mjesecima neophodno je da ispuni određene uvjete, da onaj ko je uči ispuni neke šarte, te da se uči u vremenu u kom se najviše prima.
Uvjeti koje dova treba ispuniti:
1. Da se u dovi traži ono što je dozvoljeno.
2. Da se ne žuri sa uslišavanjem dove. U hadisu se kaže:»Neprestano će se čovjeku dova uslišavati sve dok ne bude molio za grijeh, ili za kidanje rodbinskih veza ili dok ne bude požurivao uslišenje.» Požurivati znači da čovjek kaže: Molio sam i molio ali mi dova nije uslišana.
Uvjeti koji se trebaju naći kod onoga ko uči dovu:
1. Da bude uvjeren da mu samo Allah, dž.š., može udovoljiti dovi koju uči i da su svi posrednici i kanali preko kojih se realizuje primanje dove obuhvaćeni Allahovim znanjem i voljom.
2. Da se moli iskreno i sa prisutnim srcem jer Allah ne uslišava dove koje Mu se upućuju u gafletu.
3. Da se kloni harama i da izvršava islamske obaveze.
4. Da bude uporan u dovi tj. da mu učenje dove ne dosadi.
Ovdje treba navesti interesantnu izreku jednog islamskog učenjaka koji je rekao:»Neka nikog njegovo stanje ne odvrati od dove, jer je Allah uslišao dovu najprezrenijem stvorenju Iblisu kada Ga je zamolio i rekao:»Bože, ostavi me do dana proživljenja pa mu je Allah udovoljio njegovoj molbi.»
Vrijeme kada se dova najviše prima
1.U vrijeme između ezana i ikameta
2. U namazu na sedždi i iza salavata i prije selama.
3. Pred bitku u džihadu.
4. U zadnjoj trećini noći.
5. Pri gledanju u Kjabu.
6. Uz Ramazan, u noći Lejletul-kadri i u vrijeme iftara.
7. Prvih deset dana mjeseca zul- hidždžeta.
8. Na dan Arefata.
9. Poslije namaza.
10. Kod plakanja iz bogobojaznosti.
11.Kada pada kiša.
12. U nevolji i putovanju.
13. Kada imam petkom stane na minberu pa sve do kraja namaza.
Način uslišavanja (primanja) dove
Moguće je da se desi da neko u dovi ispuni sve spomenute uvjete ali da ne osjeti da mu je Allah primio dovu. Da li to onda zaista i znači da mu dova nije primljena?
Potrebno je imati na umu i znati da Allah uslišava dovu na više načina a najpoznatiji i najuobičajniji su:
1. Da Allah odmah da muslimanu ono što je tražio u dovi. Npr. ako je neko tražio da uspije u poslu ili nekoj hajirli stvari pa mu se to odmah i udovolji. Ili, ako neko molio da mu Allah da izlaz iz neke teške situacije pa mu to i da.
2. Da Allah odgodi uslišavanje nečije dove za neko određeno vrijeme da bi iskušao molitelja u njegovu vjerovanju i strpljenju ili zbog neke druge mudrosti nedokučive za čovjeka.
3. Da Allah onome ko moli da nešto drugo a ne ono što je tražio, jer se ponekad desi da čovjek moli Allaha za nešto smatrajući da je to dobro za njega a ono je u stvari zlo po njega. Allah je u Kur’anu rekao: «Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.» El-Bekare, 216.
Zato je u dovi najbolje reći: Bože daj mi ono što je dobro za mene, jer Ti znaš šta je dobro za mene a ja ne znam.
4. Da Allah od čovjeka zbog dove koju je uputio otkloni neko zlo u vrijednosti te dove. Ovu vrstu uslišavanja veliki broj ljudi ne osjeća i ne zna da ga je Allah zbog njegove dove sačuvao od nekog zla.
5. Da Allah čovjeku odgodi uslišavanje i primanje dove za Sudnji dan kada će ga za tu dovu nagraditi na drugom svijetu.
Bez sumnje je ova vrsta uslišavanja dove najbolja za čovjeka, zbog toga što je bilo koja ahiretska nagrada bolja od cijelog dunjaluka, jer minimum vječnosti je bolji od svega što je prolazno.
Zato draga braćo i sestre učimo što više dovu, jer učenjem dove ništa ne gubimo već naprotiv možemo samo zaraditi mnogo na ovome, ili onome, ili na obadva svijeta. Neka nam uvijek budu na umu ove Allahove riječi: Reci: «Allah vam ne bi poklanjao nikakvu pažnju da nije vaših molitvi i dova.» El-Furkan77.
Ovih zadnjih deset dana ramazana iskoristimo da što više uputimo dova za sebe, svoje roditelje i sve muslimane ne bi li nam se Allah smilovao i pomogao nam da se oslobodimo i izađemo iz ovog nezavidnog položaja u kom se nalazimo mi bosanski muslimani kao i svi muslimani u cijelom svijetu.
Posebno mnogo učimo dovu koju je Poslanik, s.a.v.s., često učio a koja glasi: GOSPODARU NAŠ, PODAJ NAM DOBRO I NA OVOM I NA ONOM SVIJETU I SAČUVAJ NAS PATNJE U OGNJU.»
Umjesto zaključka
Završimo ovaj ramazanski ders sa odgovorom jednog velikog islamskog učenjaka i pobožnjaka Ibrahima Edhema kog je dao na pitanje onima koji su ga pitali zbog čega im Allah ne uslišava dove?
Ibrahim Edhem je rekao:
» To je zbog toga:
– Što priznajete Allaha ali Mu se istinski ne pokoravate.
-Što priznajete Poslanika, s.a.v.s., ali ne slijedite njegov sunnet.
-Što prihvatate Kur’an kao životni putokaz ali ne radite po njemu.
-Što jedete Allahove blagodati ali Mu na njima niste zahvalni.
-Što priznajete postojanje dženneta ali ga ne tražite.
-Što znate da džehennem postoji ali ne bježite od njega.
-Što znate da vam je šejtan neprijatelj ali se ne borite protiv njega već ga uzimate za prijatelja i slijedite ga.
-Što vjerujete u smrt ali se ne pripremate za nju.
-Što svaki dan ukopavate vaše umrle ali pouku od toga ne uzimate.
-Što zanemarujete svoje mahane a bavite se tuđim.»
Gospodaru naš, molimo Te da se smiluješ nama, našim roditeljima, profesorima, svima onima koji imaju bilo kakvo pravo kod nas i svim muslimanima.
Molimo Te da nam oprostiš i učiniš nas od onih koje ćeš osloboditi od vatre radi ramazana i dova.
Molimo Te da nam se smiluješ u ovom najodabranijem mjesecu i da nam oprostiš naše grijehe kojih, priznajemo, imamo mnogo, ali mi znamo da si Ti Jedini koji možeš oprostiti grijehe i koji voliš praštati ih pa nam ih oprosti. AMIN.
Dova ima nezamjenljivu ulogu u životu muslimana i da je bez nje faktički nezamisliv život jednog muslimana.