Dedo
Participant
    Post count: 1243

    SVIM ONIM KOJIMA JE ZDRAV RAZUM SLABIJA STRANA PORUCUJEM NEKA POISTILAHU PROCITAJU OVAJ TEKST TAKO CE MOZDA ZAKLJUCITI KO JE I ZASTO RAZBIO JUGOSLAVIJU ZATO NEKA SE NE BUNE STO SU SRBI POCINILI ZLOCIN I GENOCID:
    [color=#FF0000]Bosna nije žrtva rata već zločina
    Piše: Džemal Sokolović[/color]

    Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo

    Prošle godine sam bio pozvan od organizatora Festivala evropskog filma na Paliću da učestvujem u Debatnom programu na temu “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?”. Organizator je obećao objaviti priloge, ali to nikada, barem ne s mojim, nije učinio. Na pitanje organizatora: Kako je počeo rat…? ja sam odgovorio pitanjima: Šta je počelo? Kako je počelo? Gdje je počelo? Ni danas, ni u Bosni, niko nije siguran šta je, kako i gdje počelo.
    Današnje obilježavanje početka tragedije Sarajeva je, možda, dobra prilika da obnovim moja pitanja.

    Ima jedna dobra engleska poslovica: ”Kad se dva lupea počupaju za perčine, iz toga mora ispasti nešto dobro.” Svaka sličnost njene poruke s onim što slijedi ide na račun – dijalektike. One heraklitovske, filozofske, i one matematičke. Minus i minus moraju dati plus. Nije, dakle, ni do mene, ni do Engleza.

    Poziv organizatora da učestvujem na okruglom stolu o tome kako je počeo rat, čija je svrha, da ih citiram, ”da se demistifikuju neljudski odnosi i oblici života koji danas vladaju u svetu uz promoviranje alternativnih rešenja”, nije me iznenadio. Ako oni, moji predratni prijatelji, na čelu s Blažom Perovićem i Duškom Torbicom, misle da ja o tome nešto znam, onda možete misliti šta ja mislim da li znam, šta znam i koliko znam. Naravno da znam sve. Kao i svi vi. Momenat iznenađenja dakle nije upalio.

    Poziv organizatora me je, naime, uplašio. Uplašio ne zbog toga što sam, zajedno s još nekoliko kolega iz nauke i filozofije, pozvan u društvo umjetnika, majstora i riječi i slike, nego zbog toga što ću sada morati da kažem šta mislim. Treba dakle da kažem ne samo to koji to oblici života zagađuju današnji svijet nego i ko ih zagađuje. Štaviše, od mene se, kao i od vas, očekuje da promoviramo rješenja i da kažemo ko će biti nosioci alternativnih oblika života. Kad budete čuli o kome ću govoriti, razumjet ćete zašto se bojim. Ovog puta ću naime izostaviti i narod i njegove političke demagoge, inače moje omiljene krivce i za rat i za mir. Njih ovdje nema, i zato u njih ne upirem prstom. Vi ste ovdje, i o vama će biti riječi.

    Umjetnici na čelu države: Milošević, Ćosić, Bulatović
    Photo: StockIz straha, priznajem, a ne iz sujetne potrebe da pokažem kako nešto znam, zaklonit ću se iza jednog velikog imena. Manje je naime poznato da je Platon, taj filozof države, i umalo državni filozof, među mnogim drugim došao i na ideju da iz svoje idealne države protjera sve umjetnike. Uključujući i Homera. Pa i “tragediografe, kao i slikare i uopšte sve, po njegovom sudu štetne, umetnike podražavaoce” (Miloš Đuric, Istorija helenske etike, BIGZ, Beograd, 1976, str. 316) Smatrao je da umjetnici samo imitiraju, podražavaju, prave sliku slike, sjenku sjenke, ukratko da odvraćaju od istine, istinskih ideja, stvarnosti, objektivnosti i originalnosti.

    Zaista, da li umjetnici mogu znati? Da li je umjetnost uopće oblik spoznaje? Zbilja, da li će umjetnici okupljeni i oko ovog stola moći odgovoriti na pitanja koja su nam organizatori postavili? U sposobnost umjetnika da znaju stvari nije sumnjao samo jedan filozof. Takvih se može naći i među umjetnicima samim. Tako je Sofokle, oduševljen i razočaran Eshilom istovremeno, uzviknuo: ”Eshile, ako i činiš ono što treba, ipak činiš to ne znajući.” Drugim riječima, i kada umjetnik pogodi ono što treba, a valjda je istina to što treba pogoditi, pogodi to a da i ne zna. I kad zna, dakle, umjetnik ne zna da zna.

    Kako onda očekivati od umjetnika, takvih kakvi jesu, da odgovore na pitanja o uzrocima – rata (sic!), raspada (sic!), republičkim oligarhijama (sic!), svjetskoj zajednici (sic!).

    Platon je toliko umjetnike držao štetnim po državu, da je pokušao istjerati i umjetnika iz samoga sebe. Filozof je naime bio svestrano nadaren. Kao aristokratsko dijete, obrazovan je i u muzici, i slikarstvu, pjesništvu, tragediji. Toliko se razočarao u umjetnika u sebi, da je na kraju skoro sve svoje radove sam spalio. Ostala mu je samo filozofija.

    Za razliku od umjetnika koje je trebalo istjerati iz nas samih a naročito iz države, Platon je filozofima namjenio vlast u državi. Po tome je poznat i takvog ga svi znamo. “Narodi će biti srećni, govorio je, tek onda kad ili filozofi postanu kraljevi ili kraljevi postanu filozofi.” (M. Đurić, str. 466)

    To je ona rečenica koju je često izgovarao Marko Aurelije, rimski car koji je gotovo ostvario Platonov san o filozofu koji će upravljati državom. Marko Aurelije je učio da je “sve zajedno spleteno i sveta veza sve vezuje i gotovo ništa nije strano jedno drugom: a jedan je svet u svemu, jedan bog svugde, jedna priroda, jedan zakon i jedan um, zajednički svima razumnim bićima, i jedna istina, a i jedna savršenost za sva srodna bića koja imaju dela u istom umu” (VII 9). (Đurić, str. 466)

    I bio je dobar car, neporočan, odan zakonu, štedljiv… Ipak, izgleda da je Platon izgubio iz vida da i filozofi, kao i umjetnici, imaju svoje, ljudske slabosti. Marko Aurelije, filozof, bio je dobar imperator sve do trenutka kada je odredio svoga nasljednika, sina Komoda, jednu em budaletinu, em pokvarenjaka. Svako ima svoju slabu tačku.

    Photo: StockNema tog filozofa, kao što nema ni umjetnika, čija duša nema svoju cijenu kada trguje s Luciferom. U svima nama, poštovani umjetnici i učenjaci, sjedi jedan doktor Faustus. Samo je pitanje trenutka, i iznosa određene valute, kada ćemo prodati naše duše onima koji, u ime sotone, obavljaju prljave poslove na ovoj zemlji. Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo.

    Bojim se da to ne činimo ni sada. Ni vaši filmovi ni naše knjige nisu dovoljne da se otkrije istina. A bez istine o onome što se dogodilo tada, budućnost se neće razlikovati od prošlosti. Bez te istine ni “alternativna rešenja” nemaju izgleda.

    Pa ipak, ima nade. Od svih nauka i svih oblika ljudske svijesti, moram priznati, do sada sam najmanje cijenio pravo. Nema ružnijeg vokabulara od onog koji koriste pravnici. Pretpostavljam da se vama umjetnicima diže kosa na glavi od njihovog rječnika. Nema ni manje inventivnog jezika od onog pravničkog. Pretpostavljam da bi se sa mnom složio i Hegel, onaj što je napisao Filozofiju prava.

    Pa ipak, kao što rekoh, ima nade: kad umjesto zavodničke ljepote pjesničke ili filozofske riječi progovori hladna riječ Zakona. Srđa Popović dokazuje da i u Pravniku može ležati jedan homo ludens. Kao i u umjetniku. On tako predlaže, kako on kaže, “misaoni eksperiment” kojim se formuliraju “elementi jedne optužnice po kojoj bi Milošević, Jović i Kadijević odgovarali po tada važećim jugoslovenskim zakonima, pred domaćim sudom, da nisu uspeli da unište SFRJ… Pod uslovima tog eksperimenta uloga i delatnost Miloševića, Jovića i Kadijevića (naravno i mnogih drugih koji su sprovodili njihove odluke) morala bi biti po zakonima upravo te SFRJ (koju su “branili”) kvalifikovana kao teško delo veleizdaje kažnjivo smrtnom kaznom.” (Srđa Popović, Str. 2)

    A mi, i umjetnici i učenjaci, za razliku od Pravnika Popovića, još uvijek tragamo za odgovorom na pitanje kako je počeo rat.

    Štaviše, Popović nam pomaže da na pitanje organizatora “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?” odgovorimo pitanjem: Da li je to uopće bio rat?

    Photo: StockSve one besmislene, još i teorijske, rasprave o tome da li je u Bosni vodjen građanski, etnički ili vjerski rat prekinuo sam, naravno teorijski i samo za sebe, odgovorom da ni jedan od tih atributa ne vrijedi jer osnovni pojam sintagme – rat, nije tačan. U Bosni se nije vodio rat, nego je počinjen zločin. Bosna dakle nije žrtva rata nego zločina. I baš me briga za poluotok, kao i za ostrvo. Otkrit ću vam i svima nepoznatu istinu, ili drugim riječima malo poznatu tajnu: ovaj moj tekst (“How to conceptualize the tragedy of Bosnia: Civil, Ethnic, Religious War or…?”), inače kasnije objavljen na više jezika, citiran je i u američkom Kongresu. Citirao me je u više navrata Roj Gutman, novinar koji je za otkriće logora oko Prijedora dobio Pulicerovu nagradu. (Nedavno je dobio, konačno, i nagradu grada Sarajeva!)

    Za razliku od filozofâ, Pravnik Srđa Popović nas podsjeća na riječi onog bosanskog vojnika koji na pitanje novinara 1991. godine, negdje u Sloveniji, šeretski, bosanski, odgovara: “Oni kao hoće da odu, a mi im kao ne damo”. O onome što taj siroti vojnik tada nije mogao znati Pravnik Popović nas obavještava u svom tekstu “Oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo”.

    [color=#FF0000]Prije zločina u Bosni, dogodila se dakle veleizdaja. A veleizdaja je također zločin, kažnjiv smrtnom kaznom…

    Više od godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglasile nezavisnost, Republika Srbija je, kaže Popović, donijela “separatistički ustav” 28. septembra 1990. Član 72 tog ustava glasi:

    “Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: 1. suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama[/color].”

    Photo: FoNet/APViše od godinu dana nakon što je sebe proglasila suverenom i nezavisnom, Republika Srbija proglašava Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu separatističkim republikama. Ono što se poslije toga dogodilo u Bosni nikako ne može biti rat, ni po Von Klauzevitzu, ni po Monetsquieu, a pogotovo ne po Aristotelovoj definiciji rata. Kako je počelo ono što je počelo može biti samo zločin. Nikako rat!

    Kako da se pozabavimo “alternativnim rešenjima” ako polazimo od različitih premisa?

    Što se tiče preostala tri “centralna pitanja”, evo mojih kratkih komentara:

    * “Da li je i u kojoj meri u temeljima SFRJ bila “ugrađena” klica njenog raspada?”

    Sugestivnost ovog pitanja me nagoni da budem možda i nepristojno ironičan. Nećemo valjda optuživati Juraja Štrosmajera za raspad. Istina, on nije mislio ni o jednom od ova tri atributa, ni S(ocijalistickoj), ni F(ederativnoj), ni R(epublikanskoj), ali je kriv za ideju Jugoslavije.

    Nije kriv ni Ustav SFRJ iz 1974. koji je otvorio mogućnost disolucije jugoslovenske Federacije. Ustav nije davao pravo da se ta disolucija obavi zločinom, niti da se neka od republika zaustavi zločinom. Pravnički egzaktno, Pravnik Popović tvrdi da su krivi: Milošević, Jović i Kadijević, “trojka” koja će se kasnije pretvoriti u “grupu šestorice” (koja uključuje Adžića, Bulatovića i B. Kostića). Njih Srđa Popović optužuje za veleizdaju. Sve ostalo je samo posljedica. Tu je klica!

    * “Koliko su republičke oligarhije doprinele raspadu i ratovima?”

    Teško da bih mogao upotrijebiti u svom odgovoru istu ovu terminologiju. Da zanemarim termin rat, o kome sam već nešto rekao. Da kažem samo par riječi o “raspadu” i “oligarhijama”.

    Raspasti se može nešto što je tru(h)lo. Ako se Jugoslavija raspala onda je to bilo zato što je bila trula, i to ne samo u nekim svojim dijelovima, nego u cjelini. Međutim, ja se sjećam posljednjeg Kongresa jugoslovenskih komunista, i one divne slovenačke drugarice Logar, koja je sa suzama u očima, zajedno sa svojim slovenačkim drugovima, napuštala kongresnu dvoranu Sava centra, nakon što su ‘komunistički’ kongresmeni odbili svih 14 slovenačkih amandmana, uključujući i onaj posljednji kojim su Slovenci tražili da jugoslovenski komunisti ukinu torturu u jugoslovenskim zatvorima. Sjećam se i onog bosanskog ‘komuniste’ koji je izlazak Slovenaca popratio riječima “Vrata su im širom otvorena”. Sjećam se i da je AP samo sat nakon toga objavio vijest: jugoslovenski komunisti se opredjelili za torturu. Sjećam se, također, i onoga što se dogodilo dvije tri godine kasnije. U Ljubljani, gdje sam proveo dvije godine mog dugogodišnjeg izbjegličkog života, jedan filozof (Tine Hribar), slovenački, mi je pričao da su se oni, slovenački filozofi, dogovorili s Dobricom Ćosićem, srpskim umjetnikom, da se Slovenija može otcjepiti, mnogo prije nego je Milošević donio srpski “separatistički ustav”.

    Zaboravio sam reći: Platon je također smatrao da je najgora ona država u kojoj vlast imaju – loši filozofi. Još uvijek se pitam da li je trula bila Jugoslavija ili jugoslovenska filozofija, ona što je preostala nakon što je ”filozofija praxisa” bila stavljena na marginu. Jugoslavija nije bila trula, nego je uništena.

    Novca ima, valja ratovati: Mladić i Karadžić
    Photo: StockA što se tiče termina ‘oligarhija’, koliko znam, i koliko razumijem, on se (grč. oligoi – malo njih), istina, odnosi na ‘malo njih’, ali na malo njih koji su bogati. I o tome se nešto može naučiti od Pravnika Popovića. Pravnik nas podsjeća, u stvari, na ono što mi svi znamo ali se pravimo Englezi: “Repetitio mater studiorum est.” U svojoj knjizi “Kako sam branio Antu Markovića” Predrag Tasić, portparol SIV-a opisuje trenutak kada je Srbija nezakonito ‘pozajmila’ na račun primarne emisije 1.400.000.000 US$ u poglavlju “Srpska pljačka decenije”:

    “U trenutku kada je Ante Marković 28. decembra govorio u Skupštini Jugoslavije o ekonomskoj politici za narednu godinu, Veće udruženog rada Skupštine Srbije donelo je dva zakonska propisa, kojima je izvršen upad u monetarni sistem Jugoslavije. Ova dva akta doneta su tajno. Na sebi su imali oznake ‘strogo poverljivo’ i ‘službena tajna’. Podeljeni su delegatima na sam dan sednice i to u koverti, svakome u ruke. Po usvajanju (a usvojeni su jednoglasno i bez diskusije) delegati su ih morali ponovo spakovati u koverte i vratiti.” (P. Tasić, str. 57; S. Popović, str. 23-24)

    O onima koji ukradu 1,4 milijarde dolara naravno da se može govoriti kao o oligarsima. A ako su rukovodstva u drugim republikama krala, njih se eventualno može, barem u tome trenutku, nazvati tek – džeparošima. “Ante Marković je 4. januara 1991. godine anonimno obavešten o upadu Srbije u monetarni sistem.” (P. Tasić, str. 59) “Prema Tasiću, Ante Marković je na vanrednoj sednici vlade 4. januara 1991. ovaj akt nazvao ‘aktom likvidacije Jugoslavije’” (S. Popović, str. 24)

    * “Koliko je i do koje mere tzv. svetska zajednica bila involvirana u sve te procese?”

    Ako je vjerovati filozofu-imperatoru Marku Aureliju onda je sve na ovom svijetu povezano. Kako može biti da svjetska zajednica, sa navodnicima ili bez njih, to u ovom času nije važno, može biti a da nije bila involvirana.

    Ali zašto se postavljaju pitanja koja su davno postavljena i na koja su davno dati relevantni odgovori? Zasto se daju odgovori na pitanja na koja su relevatni odgovori, dakle, već dati? Jedino zato da bi se na ova relevantna pitanja, kao što rekoh, dali nerelevantni odgovori. Jedini relevantni odgovori na ova pitanja su oni pravni.

    Najveća greška međunarodne zajednice dogodila se poslije rata, ne prije ili tokom rata. Ta greška se zove: etabliranje demokratije u zemlji, društvu u kome se dogodio genocid, etničko čišćenje i užasni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti…

    Ko onda treba da da odgovor?

    Umjesto konačnog odgovora, ja postavljam samo još jedno pitanje: kada, ili gdje, je počelo to što je počelo?

    Danas se u Sarajevu obilježava početak sarajevske tragedije. Zar tragedija nije počela drugdje i mnogo ranije? U istočnoj Bosni, na primjer. Ili, da budem još precizniji – i provokativniji: u (hrvatskom) selu Ravno? Zar Ravno nije dio Bosne, zar tragedija (hrvatskog) sela Ravno nije bila stvarni početak tragedije Sarajeva?