********
JEDNA JE MAJKA SREBRENICANKA
Posljednjih nekoliko dana, mnogo vremena provodim sa Majkama Srebrenice. U zadnjih nekoliko dana, spoznao sam kolika je ljudska hrabrost i cvrstina. Koliko, zelje, borbe, hrabrosti, cvrstine, odlucnosti ima u tim zenama. I deset, evo godina, njima je svaki dan, kao mojih nekoliko prethodnih dana. Za njih, koje izdrze sav taj pritisak, covjek moze samo izgovoriti najpohvalnije rijeci. Odati im bilo kakvo priznanje je bespotrebno, jer one imaju priznanje u snazi koju im Bog daje sve ove godine, da svaki dan iznova zive Srebrenicu 95?. Jednom rijecu, svaki covjek im se treba diviti!!!
Munira izgubila sina i muza. Uvijek donosi promisljene odluke. Rekao bih da je ona zena bez dlake na jeziku. Osjetim, da se ona nikoga ne boji, osjetim koliko boli u dusi nosi kada prica o svom sinu Nerku. Mogu doci do njene misli, da bi bila najsretnija zena da je njen Nerko ziv. Muza ne spominje, koliko sina. Ali primijeti se da je i on rana na njenoj velikoj dusi.
Gospodja Kada, mozda i najhrabrija medju njima. Jer svaki put sa mnogo emocija govori o svojoj patnji. Ne znam koju je skolu zavrsila, ali joj je Bogom dato da lijepo izgovara rijeci, slagajuci ih u jedan mali, magicni mozaik. Kada i o vremenu prica, ja je volim slusati, i ucim od nje, jer od nje mogu nauciti vise od svih profesora skupa. Od nje ucim zivot, i kako da zivim sa boli.
Teta Sapka, je prica za sebe. Njoj su Rikija 16-godisnjeg sina, iz ruku cetnici oteli. Ne znam da li sam je ikada vidio da se smije. I kada mislite da u njoj ima malo srece, njen pogled je uvijek isuvise blag i na granici je samrtnog pogleda. Kada gledam u nju, skoro da vidim njenu dusu kako se kida. I ona kao, teta Munira rijetko prica o muzu, a i njega je izgubila. Nema nikoga svoga. Riki je bio njen jedini sin i jedina sreca. Suosjecam sa njom, vise nego sa drugima, valjda zato sto sam znao tog djecaka kovrdzave kose, njenog sina Rikija. Skupa smo se igrali. Razmjenjivali autice. Sjecam se, Riki mi je igru sa auticima ucinio zanimljivijom. Naucio me je da kada sudaram dva autica, da ih malo kucnem cekicem. I bilo je zanimljivo. Sjecam se Rikija i po njegovom crvenom auticu. Svi smo mu zavidili, zbog njegovog pravog malog crvenog blaga. Ne mogu ni da zamislim, kako se Riki osjecao, kada su ga odvojili od mame. Vjerovatno se tiho od nje odvojio, jer je uvijek bio tih. Vjerovatno krvnicima nije proturijecio. Njegova mama Sapka i danas trazi njegove kosti. Njegova mama zbog njega je i hrabra i svaki dan iznova zivi Srebrenicu 95?…..
Emir Suljagic,kao djecak izbjegao iz Bratunca u Srebrenicu
srebrenica.blogger.ba
06.07.2005.