Dragi Teva,
sjecas li se kad smo ono, krajem ’80.-tih, ti, Mufa, Edo a.r. i ja naprecac odlucili da provedemo jedan vikend u izvidjackom domu na Borikama? Krenuli mi pjehe iz Rogatice. Stopiramo, sve u nadi da ce nam neko stati. Ali ko da primi cetvoricu i to jos sa ruksacima? Ljeto, vrucina, a ruksaci teski. Stigli mi malo iza Tatomirovog mosta, kad nam stade neki ciko sa “peglicom”. Cini mi se da je bio sa Sokoca. Kontamo mi, uzece jednog ili dvojicu, a ostali neka se snadju. Udjose dvojica, a ostali se snebivaju. A onaj covjek veli: Ulazite i vi, sta cekate, nekako cemo se potrpati. Teva naprijed, ja i Edo pozadi, a Mufa, kao najmanji, lego meni i Edi u krilo.
Stigosmo mi zivi i zdravi na Borike, pozdravismo se s onim covjekom, pa pravac dom. Ponijelo se cuge, a Teva ti si tada pio samo vino, ko biva to nije alkohol, jer si tada “trosio” nake tablete??? (Haman da te Radovanova zena lijecila? He-he-he!) Odmah se ispred doma, nakon sto smo podigli zastavu, nalozila vatra. Trebace se negdje okretati pile. Ne da se utoli glad, jer smo ponijeli dosta gotove hrane, nego zaradi cejfa. Sjecam se dobro da smo svi pusili “York”. Svi osim Ede rahmetli. On je uvijek ostajao vjeran “plavoj Moravi” A i jes bila dobra, majku joj. A Edo je imo obicaj da, cim kupi cigare, kutiju otvori tako da, posto odguli zastitni najlon, potrga onu markicu na sredini. Zatim otvori staniolski papir skroz da se sve cigare vide, pa kutiju strpa u dzep. Pa kad mu se pusi, ili kad mu zatrazis cigaru, izvuce jednu ne vadeci kutiju iz dzepa. Eto, to mu je bilo svojstveno.
Vatra pucketa. Pijuckamo i zezamo se. Gore na selu ti se cini da je vrucina podnosljivija nego u gradu. Prolaze sati i sve je vise zara u vatri. Piletu se skida “junf” nabijajuci ga na razanj. Nekako u aksam, pocinju prve jace zajebancije, jer nas alkohol sve vise hvata. Teva, valjda “umoran” od onih tableta iso bi spavati, a i ostaje mu se. Fata ga “crnjak” i mi pokusavamo da ga smirimo. Katastrofalna greska. Jer i “crnjak” mora da odradi svoje. Odjednom Teva pocinje da nas psuje, da se svadja sa nama i da trazi Gavru. Kakav te Gavro snaso, pitamo ga? Pa onaj Gavro sto je bio snama, veli on, Sad je bio tu. Gdje ode? Gdje ste ga sakrili? Mi prvo kontali da nas Teva zeza, ali poslije nekog vremena, vidimo mi da nema sale. Valja ga spakovati na cpavanje. A vec je padala noc. Umorili se mi ganjajuci ga (Tevu ne Gavru), ali uspjedosmo ga staviti u krevet, te on zaspa. Edo ostade u drugom krevetu da ga “cuva”, pa i on zaspa. Izadjemo Mufa i ja napolje da vidimo sta je s piletom. Sve u redu, jer je zar vec gubio na jacini.Stavimo jos par drvljadi na vatru. Posto nismo vise imali cigara, odluci Mufa da ide u hotel da nam kupi cigara i da donese jedan manj kanister vode. Ostadoh ja da pazim na pile. Vec podobro mrak, a poce se spustati i nekakva maglica, koja se ubrzo pretvori u gustu maglu. Obucem jaknu, pa primaknem panj na kom sam sjedio bize vatri. Nemam vise cigara, pa sve osluskujem kad ce se pomoliti Mufa. Poslije nekog vremena zacujem korake, ali jos nikog ne vidim. Koraci spori, teski i neravnomjerni. Skoro pa uplaseni. Kontan u sebi ovo nije Mufa. Od odsjaja zara, a i od magle ne vidim dobro. Samo siluetu. Prilazi neko. Vidim nije Mufa. Neko krupniji od njega, a i drugacije obucen. Lice jos ne razaznajem. Maqlo me strah, pa polako primaknem nogom noz koji je lezao na zemlji blize sebi. Kad sam ugledao lice, lakse mi, a u sebi se poceh smijati mome strahu. Boro Veljovic, pijan. Zovnem ga, prika haj popi jednu, a on samo odmahnu glavom i nesto nerazgovijetno rece, pa ode u onaj mrak, kako je iz njega i doso. Uputi se negdje onom livadom desno od doma. A ja jos pod utiskom zgodbe o Gavri, ne znadoh pravo ni sta se dogodi. Odjednom zacuh Mufino poskakivanje. Bjelasa se onaj kanister u mraku. Jel peceno vise to pile, pita Mufa. Evo jos, malo, velim ja. A ono pile se jadno skvrcilo, ma nije vise od goluba. Probudismo Tevu i Edu. Nasavismo sa cuganjem i zajebancijom. Ono pilence pojedosmo za tili cas. Malo, ali slatko. A ja, puseci cigaru, sve se okretah prema domu. Rekoh, da vidima da se Gavro – peti covjek – nije negdje sakrio iza coska, pa nas posmatra. A ko zna, mozda je i sjedio s nama, samo ga niko od nas nije vidio. Niko osim Teve.