Jarane,
procitavsi maloprije ovo tvoje pismo, vratih se u mislima u neka za nas bolja vremena. A ponutkan tvojim prijedlogom da napisem nesto kao “odgovor” otvorih kufer (ko sto bi reko Kemo) i nadjoh se kod Vijecnice kako cekam bus za Rogaticu. Ljeto, upeko zvjezdan. Rani popodnevni sati. Okolo se vrzmaju taksisti i oni kombiji sto voze za Pale i tako te blize krajeve. Ja sam sam od nase raje, cekam ne bi li naisao neko poznat da ga ustopam. Jer neko nepoznat me ne bi ni primio u auto onko kosatog i cupavog kakav sam tad bio. Tek nailazi autobus, mislim da je bila “Raketa” iz T. Uzica. Na ovoj strani autobusa koju ja sa trotoara vidim su svi oni paravancici na prozorima bili navuceni zbog sunca, po cemu sam zakljucio da je unutra sve puno. U sebi sam se nadao da sofer nece reci da nema vise mjesta, jer mi je vec bilo dosadilo cekati na onom suncu. Udjem u bus, kupim kartu i bacim pogled prema zadnjem dijelu u nadi da cu ugledati neko slobodno mjesto. Nakon sto su mi se oci privikle na polumrak koji je unutra vladao ustanovio sam da su sva mjesta bila zauzeta, a i nekoliko ljudi je stajalo izmedju sjedista. Rezignirano se okrenem u pravcu voznje, sa nadom da ce do Rogatice neko izaci, pa da sjedem. Noge su me vec podobro boljele od cjelodnevnog hodanja. Nakon nekog vremena pocne neki zenski glas da doziva: Nedime, Nedime … Ovi sto su bili blize meni, vidim, ne reaguju, pa sam pretpostavljao da se doticni Nedim nalazi negdje u srednjem dijelu autobusa – pa mislim valjda ce se odazvati? Malo kasnije pocinje ona zena opet da doziva Nedima, a mene neko kucnu po ramenu. Okrenem se, a covjek koji je stajao iza mene rece: Meni se cini, momak, da ona zena tebe zove. Nemoguce, rekoh, jer ja nisam Nedim. Mahinalno se okrenem i pogledam, a ta zena koja je sjedila cisto nazad, na “seciji” doziva me rukom da pridjem. Gledam i u onom polumraku ne mogu da skontam o kome se radi. Isto tako, vjerovatno, nije zbog polumraka ni ona mogla da prepozna mene. Pocnem se gurati prema njoj, pa kad sam prisao blize prepoznam tetu Dzevahiru a.r. (Tevinu mamu). Sjedi skupa sa Naletovom starom (ne sjecam se vise – ali mislim da se zove Halima). A kad je i ona prepoznala mene, rece osmjehnuvsi se: U, a ja bogami mislila moj Nedo. Pa me pozva da sjedem na onaj stepenik ispod “secije” kod njenih nogu.
Kaze: da mi se ne umoris stojeci do Rogatice. Tako ja sjedoh, a imadoh do kraja putovanja i skim koju progovoriti.
Iz mog kufera za mog jarana Tevu.
I jos nesto, vezano indirektno za ovu pricu. Radio ja neke predratne godine, preko omladinskog servisa, sa nekim geometrima iz Sarajeva. Dado i Kemo, tako su se zvali, a sa mnom jos i rahmetli Avdo Colic. Dakle, taj dan smo bili na Holucu. Nosam ja onu “letvu”, a Avdo neku sjekiricu i pantljiku za mjerenje razmaka (onu od 50m kakve imaju na atletskim stazama one sudije sto mjere skok udalj ili troskok). Tu pantljiku smo mi iz zajebancije zvali “pantljicara”. Malo drzim oni letvu dok Dado ne izmjeri i ne upise u onaj svoj tefter. Onda zovne Kemo, kad ne moze da pronadje neki orijentir, ukopan ko zna kad prije, pa onda ja i stari Cola (kako su Avdu zvali) moramo sa onom pantljikom da razmjeravamo, ne bi li pronasli trazeni orijentir, koji je s vremenom zarastao u zemlju ili u travu. Preskocim ja tako, neku ogradu, da prislonim kraj one pantljike na cosak kuce, pa ne gledajuci pogazim neko cvijece. A vlasnik kuce, mislim neki Kurta, zagalami s prozora: Gledaj kud gazas, .ebo te Sejdalija Cengic. Kakav si taki cupav, ko da te on pravio.