–
AFFAN RAMIC
Affan Ramic rodjen je 5. juna 1932. godine u Derventi, da bi se tri godine kasnije preselio u Mostar, rodno mjesto njegovog oca. Drzavnu skolu za likovnu umjetnost zavrsava u Sarajevu, a Akademiju likovnih umjetnosti 1958. u Beogradu.
Nakon odsluzenja vojnog roka vraca se u Sarajevo, postaje clan ULUBiH, te samostalno izlaze 1960. u Sarajevu i 1961.u Zagrebu. Potom odlazi na specijalizaciju u Pariz, nakon cega ce jedno kratko vrijeme raditi kao kustos u Muzeju revolucije.
Samostalno izlaze u Sarajevu 1964. i 1966., a 1965. u Novom Sadu.
Dobija 6.aprilsku nagradu grada Sarajeva 1965. Za predsjednika ULUBiH izabran je 1970, da bi 1971. postao predsjednik Saveza udruzenja likovnih umjetnika Jugoslavije. U ovom periodu pocinje raditi kao profesor na Likovnom odsjeku Pedagoske akademije. Slijede dalje samostalne izlozbe i nagrade , Srebna plaketa SULUJ-a.
U ovom periodu slike koje radi pocinje svrstavati u cikluse, zavrsava ciklus »Stari bosanski nakit« i zapocinje ciklus »Hercegovina«. Slijede dalje izlozbe u 80-tim godinama a 1984. dobija 27. julsku nagradu SR BiH i godisnju nagradu ULUBiH.
U vremenu od 1986. do 1991. radi na tri ciklusa slika: »Kraska jezera«, »Prema jugu« i »Daleki bijeli gradovi«. Po prvi put radi i skulpturu. Samostalno izlaze u Mostaru (1986.), Sarajevu, Ljubljani, Novom Sadu…. i Zenici (1989.).
Dobija nagradu »Zlatno kolo«, od Kulturno-prosvjetne zajednice BiH.
Na pocetku opsade Sarajeva, 1992., Affan Ramic napusta atelje na Grbavici, u kojem ostaje oko 270 slika iz dotadasnjeg stvaralackog opusa, i postaje izbjeglica u vlastitom gradu. Kao borac u redovima branilaca grada krajem prve godine rata gine mu sin. U opsjednutom Sarajevu Ramic samostalno izlaze tri puta (1992. 1994. i 1995.) slike iz ciklusa »Dokumenti rata«. Godine 1997. izabran je za clana Akademije nauka i umjetnosti Bosne
i Hercegovine. Na obnovljenoj izlozbi »Collegium artisticum« 1998., u organizaciji Udruzenja arhitekata, likovnih i primjenjenih umjetnika, Ramic zajedno sa Mustafom Skopljakom dobija nagradu za slikarstvo »Ex equo«, 1998. dobija »Zlatnu povelju humanizma«. Krajem 1999. samostalno izlaze u Parizu.
Sa Affanom Ramicem napravljeno je na stotine razgovora, o njemu i njegovim slikama je napisano na stotine tekstova. Jedan od njih potpisao je Zuko Dzumhur, i iz njega je nekako lakse shvatiti zasto je rijec o senzibilitetu za koji danasnje doba predstavlja muku:
“Ima na velikim, srednjim i malim platnima Affana Ramica naseg tla hercegovackog i nasih svjetova i zimzelena, i bonace i morskih uvala i krupnih plodova juga, ali i zamrsenih zagonetki za koje i nema i ima odgovora, ali sigurno ima slutnji. Narocito volim male slike Affana Ramica, te male slike velike ljepote, minijature iz kojih se sluti i nazire svemir. Snagom svoga izuzetnog dara, moj ahbatina moze i citav dunjaluk sasuti u jedan fildzan – kao sto je to pod jednim drugim nebom uspijevao slikar Paul Klee…”
Iz magazina “DANI”, 28. juli / srpanj 2000.
http://www.bhdani.com/arhiva/165/inter.htm
