dvostruka poruka o placu
Traziti Sintora u Sintorovoj kući – tamo gdje samuje, u uskom kvadratu dvorisnog kucerka, njegova sirota mater – imalo je smisla onoliko koliko bi smisla bilo u tome da ga trazi u Kamernom teatru – ali se, skrhan bespomocnim osjecanjem tuge, Sabahudin kretao prema Pirusi i Sintorovoj kuci budeci u sebi nadu da ce mater makar nesto znati i moci kazati. S naporom je otvorio tesku drvenu kapiju nad kojom zaklepeta metalno objeseno zvono: u strmoj pustoj kaldrmi dvorista nije bilo nikog i Sabahudin postoja na trosnom drvenom pragu nekoliko predugih sekundi prije nego sto se u oknu malog otvorenog prozora dvorisne prizemljuse promoli zabradzeno lice Sintorove majke:
– Koje zlo, sinko?
« Nikad se ovaj prag nije prelazio s dobrim vijestima », pomisli Sabahudin slusajući njen ravni glas u kom se jasno ocitavala spremnost da se cuje svakakva zla i naopaka vijest o sinu jedincu.
– Nikoje zlo, majko. Je li dolazio Sintor?
– A sta ce ti on, jadi te ne znali?
– Treba mi. Je li bio?
– Nije bio, bog mu platio dabogda …
Mater okrenu lice od Sabahudinovog pogleda i on se preplasi uzaludnosti svoje posjete.
– Majka!
– Kazi, dijete, sta mi imas kazat…
– Ako bude dolazio… Kazite mu, molim vas … Recite mu… da place …
– A ko place, jado moj?
– Niko. Samo mu ka-ite: dolazio Dino i porucio ti da place. Samo kazite: place, znace on.
– Jasta ce nego plakat. Ko je da je – nego sta ce nego plakat.
Sabahudin krenu da napusti dvoriste i izgubi iz pogleda suho lice Sintorove matere, ali ga zaustavi njen glas, najednom ostriji i visi:
– Stanidera! Ti ces njega, bogami, prije vidjet nego ja. Kazi ti njemu – kad ga vidis – kazi mu: « Sintore, mater ti place ». Kazi mu: « Sintore, i otac ti u grobu place! » Tako mu kazi. Jesi upamtio?
– Upamtio sam, majka …
Tako je Sabahudin krenuo da uruci poruku o placu, a sada se vraca, korakom kojim ne zna kuda da kroci, kao onaj koji je primio, i duzan je da prenese, istu takvu poruku. Pomisli da je sve to sto se zbiva – san, mutan i komplikovan san u kome se susi grlo snivaca, nemocno da pozove upomoc, nemocno da jecajem i glasom prekine nocnu moru i razabere, napokon, stvarnost.
Vec sa dna ulice primijetio je, pred Kajtezovim vratima, brojnu i neobicnu saroliku grupu dezurnih dangublija. Pozelje da ih mimoidze, ali mu se ucini da se tamo, na betonu Kajtezovog stepenista, pominje Sintorovo ime. Prisao je, oborene glave i necujnog koraka, pretvoren u uho. Govorio je Ivan Karlovic:
– Ako laze Rumas – lazem i ja.
– O cemu to? – usudi se Sabahudin da upita.
– Zar nisi cuo? Sintora jamili drotovi. Rumas mi reko. On mu licno turio lisice.
– Sta kaze – zbog ceg? – pokusa Sabahudin izgovoriti mirno, prekrivajuci desnom rukom trbuh u kom se ukrstise kandzije bolnog straha.
– Varao narod. Uzdurisao negdje one geometarske motke i durbine i hodo po selima, sve oko Tuzle, ko fol: drzava pravi put.
– Pa sta onda?
– Onda uzimao od seljaka pare da ko fol skrene put sa seljakove njive na komsijinu.
– E, svaka mu cast – cu se neciji odusevljen glas.
– A sto bi mu bila svaka cast? – ljutnu se Ivan.
– Kako zasto? Seljaka vazda treba prevariti – dok nije on tebe. Nema druge.
Sabahudin odluci da ne sudjeluje u ovoj raspravi o postenju i ustade, kresući sibicu, u sporom hodu prema kući. U sebi osjeti olaksavajucu prazninu cije mu porijeklo i uzrok ne bijahu jasni. Ako se uopste moze vjerovati ikakvim vjestima u vezi sa Sintorom – zasto bi njemu doslo lakse od vijesti o Sintorovom hapsenju? Pomisli kako je to, mozda, pridigla glavu zmija sebicnosti i odluci da stane na nju teskom nogom stida: “Mene ne moze ciniti srecnim ono sto nju cini nesrecnom”. Frcnu cigaretu daleko od sebe, kao kad ispaljuje kliker, i ubrza korak, jos nesiguran kuda zapravo treba da ide: kuci, ili u golubanu. Koliko ga je ka golubani vukla zelja da bude sa Doli, toliko ga je od toga odvracao strah da joj nema sta reci. Ono sto bi mogao kazati – istinito ili ne – njoj se kazati ne moze. « Ali ima nesto sto moze” – mislio je Sabahudin, “mogu polako ispipati odakle je, ima li veze sa Tuzlom, to bi moglo nesto da znaci …”
Zacudi ga sto Doli, usred dana, spava. Na prstima se primakao njenom uzglavlju i sjeo na pod, obuhvativsi koljena medzu svezane ruke. Posmatrao je njeno usnulo lice, na kome se nije moglo procitati nista, i cinilo mu se kako lice svakog usnulog covjeka lici na lice djeteta. “Ona i jeste dijete”, pomisli “mada ima tijelo zene…” Nije se usudzivao predugo drzati pogled na tom zrelom tijelu, vracao ga je ponovo na njeno lice, polurazmaknute suhe usne, pravilni sitni nosic …
– Doli…
– Doli…
Ona se promeskolji, mumljajuci bez rijeci rasiri ruke i protegnu se izdizuci visoko prsa:
– Jesam li to spavala?
– Pa jesi. Ja se zacudio.
Doli se pridize i skupljajuci noge poda se prekri koljena izguzvanom haljinicom.
– Da te nista ne pitam?
– Bio sam. Mater nista ne zna. Raja pricaju da je otisao. U Tuzlu.
– U Tuzlu?! Pa sta ce sad tamo?
– Ne znam. Jesi li ti otamo?
– Nisam ja niotkle. Sad znas. Nisam niotkle.
Doli obori glavu panovo spremna na plac.
– Hoces opet plakati?
– Necu – odgovori prkosno podizuci lice. – Hocu da se operem. Donesi vode.
Sabahudin se skotrlja niz ljestve i, u hodu uzimajuci s poda kantu i bokal, istrca iz supe.