tamo je orion – a gdje je milano?
Ni danas Sabahudin ne bi znao prebrojati dane sto ih je Doli Bel provela u njegovom svijetu polumraka, perja, daske i guguta: oni su jednostavno tekli, pretvoreni u beskraj jednog jedinog dana i pustinju jedne jedine noci, i u njima sasvim se pomijesao opipljivi svijet stvarnosti sa nestvarnim svijetom sna, zudnje i mastanja. Medzu Patkacanima, i po kuci, kretao se kao mjesecar, cula tupih za sve sto se okolo zbiva. Na trenutke samo zadrhtao bi, za stolom, stresajuci sa sebe teret ocevog kosog pogleda, bez poruke i jasnog znacenja. Ulicom je promicao cesući se o zidove, neprimjetan, a obavezne casove sjedenja pred Kajtezovim vratima svodio na minute, s lakocom glumeci zubobolju koja ga, kao, tjera kuci. Sasvim je izbacio iz glave pomisao i iz duse potrebu i zelju da sa nekim podijeli svoju strasnu tajnu. Kako i kome bi se moglo reci sve sto se u njegovoj golubani zbiva? Lakse nego sto je mislio, Sabahudin se svikao na prisustvo i bliskost njenog jedrog mladog tijela: u suzenom prostoru golubane ono je bivalo pomicna centralna tacka iz koje biju silni magnetni zraci, upuceni njemu, njegovom pogledu, njegovoj kozi i culima. Milina od ovlasnih dodira i oslanjanja tijela na tijelo nije mu vise razgoropadzivala srce: isto ono srce sto je tuklo i topotalo kao da ce iskociti iz tamnice mesa, koze i kostiju sada se topilo, necujno i slasno. Pa kome, i kako bi se o tome moglo govoriti? Ko se od Patkacana ne bi nasmijao da cuje, ili vidi, kako Doli Bel, nadnijeta nad njegovo ispruzeno tijelo, s njegovog lica cijedi sitne bijele puberterske bubuljice, dok Sabahudin okrece glavu u stranu da im se ne sudaraju dahovi? I on joj sve te dane tumaci nauku o golubovima, objasnjava vaznost razlike izmedzu izmirca i marutana, znakove plemenitosti, razliku u oku, krilu, kljunu i drzanju? U casovima sutnje zrakom golubane treperio je Sabahudinov glas:
Ora, sei rimasta sola,
piandzii e non rikordi nula,
cerci sul tue pikole mani
lentamente, lentamente…
Krio je Sabahudin pri tom i od samog sebe potrebu da tim umiljatim sklopom lijepih italijanskih rijeci kojima ne zna (ali sluti!) stvarno znacenje i tacan izgovor opcini sluh i misao ove zenske sto mu u srce i dusu ulazi kao poplava pod kojom ce sasvim da nestane njegova misao o sebi, o tome ko je, gdje je i sta se sa njim zbiva. Ona bi, po katkad, pripitala: « O čemu je ta? », i on bi odgovorio: « O ljubavi. Kaze: ostala si sama, placi i ne sjecaj se niceg … Tako nesto.”
– To ti o meni. Zezas me… – progovorila je, mrtvim i tuznim glasom.
Ako je to do toga casa i moglo biti sumnje o prirodi njegovih osjecanja prema Doli, vrelina koja mu sunu u lice, zajedno s mislju na Sintora, koji ce doci, kad-tad, ali ce doci i odvesti je – boze dragi, pa on ce je odvesti! uzasnu se Sabahudin – kazivala je sasvim jasno, da povratka vise nema, da njegova dusa voli ovu zensku, i da vise nista na svijetu nije vazno, i nije isto, jer sve se sada mjeri i podvodi pod tu jednostavnu, neopozivu cinjenicu: ja je volim! Osjeti silnu potrebu da je drzi za ruku, da koracaju gradom, da se pokazu pred licem svijeta, njih dvoje kao jedno, jedna dusa, jedno bice i tijelo.
– Da izadzemo malo napolje? – progovori glasom u kome su suze neizrecenog placa potapale ladzicu nade i molbe.
– Dzabe mi, bolan, govoris. Znas da ne smijem maknuti …
– Pa noc je. Nece nas niko vidjeti.
– A sta cemo ako naidze?
– Ima ovdje, iza supe, jedan podzid. Mi sve vidimo – nas niko ne vidi.
Izgovorio je tu recenicu lisen nade, a vidje kako ona uzima crne stikle sa poda, navlaci ih na sitnu golu petu, i stojeci nasred golubane gleda u njega nepomicnim licem koje kao da kaže: « Pa sta sad cekas? »
Iza krova dvorisnih supa, u tami podzida Zinhasovica kuce, uskoro su se, stopljene jedna s drugom, nazirale sjenke dva mlada tijela. Pod njima vecernji mir usnulih baraka, nad njima golemo avgustovsko zvjezdano nebo Sarajeva. Njena je lijeva ruka pocivala na mesu njegove desne noge i on prebaci ruku preko njenih ramena, provlaceci je ispod kose, sirinom glatkog vrata ponad kicme.
– Ja imam u bazi kartu neba …
– Otkud ti?
– Istrgno iz atlasa!
Slutio je, dok govori, da ona zapravo i ne zna sta je to karta neba, atlas, ali mu se cinilo da to sada, u takvom divnom bozijem casu i trenutku nema ama bas nikakvog znacaja, i da su rijeci i recenice koje joj sapuce u vrelinu lijevog obraza zapravo samo zamjena za one sto ih zeli reci, a jos mu nedostaje smjelosti i snage: ja te volim, i za tebe bih mogao uciniti sve!
– Ja sam poredio. Kartu sa nebom. Gotovo sve je isto.
– Stvarno?
– Stvarno. Vidis: ono su ti gore – Velika Kola. Vidis? Eno, desni tocak, eno lijevi, eno ruda… Ona je gledala putem njegove lijeve ruke, klimala sutke glavom i povremeno se osvrtala da vidi njegovo lice, koje joj govori o nebeskim tajnama i znacima…
– Tamo je Sjevernjaca, vidis, ona sjajna, najveca.
– Vidim, vidim …
– A ono je Orion …
– Orion?
– Jeste.
– A gdje je Milano?
– Milano ti je, bona, u Italiji!
– Znala sam.
Doli je recenicu izgovorila kao pokosena teskim sjecivom tuge i Sabahudin vidje kako joj se oci prelise suzama u kojima se iskrilo stotinu sjajnih zarki bola i ljepote. Zasto u svemu mora biti toliko bola?, upita se Sabahudin zahvatajuci medzu vruce dlanove njeno lijepo posrnulo lice.
– Gledaj me, pogledaj me, molim te…
Ona podize mokre kapke i u trenu se s gustih trepavica u njegove dlanove skotrljase njene vrele suze.
– Nemoj plakat. Nemoj plakat, preklinjem te.
Odlucio je Sabahudin, istog casa, da ucini sve, da ucini sve sto moze i sto ne moze ne bi li pronasao covjeka cije odsustvo ovoj divnoj djevojcici nanosi toliku bol. Sa svojom ljubavi cu lako – mislio je, mene nista ne moze zaboljeti vise nego sto me boli njezin bol.