“Sjecas li se Dolly Bell”
Abdulah Sidran – Sjecas li se Dolly Bell
kad podzes u cile
Prolazeci pored plocanskog groblja, na putu prema Saburinoj skoli, dzaci jutarnje smjene ispustali su tasne iz ruku i dlanovima protirali krmeljave oci: u Hitlerovom igralistu osvanuo je pravi pravcati ringispil sa dvadesetak drvenih sjedista okacenih zeljeznim lancima za siroki isarani obod krovne konstrukcije. Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u tisinu mahalskog jutra nahrupise zestoki zvuci truba, bubnjeva i harmonika od cega naglo strujnu krv u zastalim dzackim tijelima. Ziv a nestvaran zenski glas, u ritmu koji su djecija srca lako sustizala, kazivao je djeci neke cudne rijeci od kojih se u glavi maglilo a pred ocima mutile slike:
“Kad podzes ti sad u dalek kraj,
u Cile, u Cile,
znaj da su sve zene tamo bajne kao vile
i lepe kao san.
Ajaaaj, ajaaaaj – u Cile!”
Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim zenama u dalekom nekom Cileu, pocelo sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kuci i medzu drugarima zvanog Dino. Svoje je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjecanjem ponosa sto je upravo njemu zapalo da iz porodicnog kataloga imena ponese ime ocevoga brata, Sabahudina Zolja, graficara, tipografa, komuniste ciji su se zivot i tijelo, potonuvsi negdje u jasenovackim savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi se Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odskrinutim vratima zivota, velikog Zivota, kako je tu rijec sam obicno ispisivao na stranicama svojih aljkavo vodzenih dnevnika.
Ni djecak ni mladic, ni covjek ni dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto bicence, musko bicence tek napadnuto nocnim snovima erotickog elektriciteta, bice brzo na jeziku i lako na suzi, sto je, kao svojstvo, po svemu sudeci, bilo ukrstaj dvaju njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih nocnih orgazmicnih casova citanja i citanja ogromnih tomova one pustolovne literature koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni instinkt, a sto se, sasvim netacno i nepravedno, imenuje sundom – i drugog, kome je tesko dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodicne selidbe na relaciji Sarajevo-Zvornik-Sarajevo: tesko brundanje kamiona natovarenih drvenim namjestajem, oci natekle od sto pustenih a sto progutanih suza, povracanje grozdane kiseline, konzumirane malocas, u velikim zuto-bijelo-natrulim bobicama, dok je sofer odmarao masinu i podmazavao grlo u vlasenickom bircuzu kojem Sabahudin ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati “Kod Rodze”.
Eto – pred ocima takvog placljivog djecarca toga su se ljeta vrata zivota otvorila u obliku rasirenih lijepih, zdravih nozica N. N., seljancice cije je ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak ono po cemu se procula tri kvarta uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle, sirom neravne Bosne, kud su je sve vodili nesretni i mutni putevi njenog jedinog tuznog života. Nije ostalo upamceno kako se to slucilo da ljepuskasta seljancica ponese nadimak Doli Bel, ali oni koji se sjecaju guzvi i tuca pred sarajevskim ljetnjim kinom “Istra” pamte i da se tih godina najduze vrtio carobni film s naslovom “Evropa nocu”, u kome se, u nekom pariskom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta takvoga imena. Djecaci, dezurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova u casu kad bi se, ulicicama pored Bezistana, ugasenih svjetala, necujno privukla “marica” puna spremnih i dobro raspolozenih momaka iz lugavinske i vratnicke stanice milicije, na celu kojih bi se, naravski, nalazio cuveni Salko Jez od cijeg je masnog i znojnog lica sa cetiri podvoljka i dlakave mesnate rucerde bjezalo i staro i mlado, i krivo i pravo, i duzno i neduzno, od Marindvora do Vratnika, od Malte do Skenderije, od Hrida do Sedrenika.
(Govorilo se, i u tome je moralo biti istine, kako je izvjesni Tarzo – sarajevska specijalnost: Dragan = Drago, Tarzan = Tarzo —
– dao da mu se na ruci velikim pismenima istetovira: Smrt Salki Jezu! Koje li je taj batine morao pojesti?)
Zivot se dakle toga ljeta zbivao sto pred ljetnjim kinom, sto pred Kajtezovim vratima, sto u Hitlerovom igralistu, prema kojem su, uz Kovace, djeca trcala podvriskujuci: U Cile, u Cile! Okolo su, pored nisana, na ponjavama sjedile zene iz okolnih kuca: svjetla brojnih sijalica, u ritmickom okretanju, prelamala su se u mesingu zutih dzezvi. Zensko mahalsko tefericenje nije potrajalo dugo: uskoro zaredase tuce. Vratnicani protiv Bistricana, Patkacani protiv Pirusana, ovi protiv onih i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringispila prvo bi zasula kamena artiljerija, zatim bi ulijetala pjesadija sa toljagama i lancima i bitka se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo kocili ringispil, u zraku se sudarale stolice, djecija vriska i skika punila je vazduh, dok su kafedzike hvatale zaklon iza rijetkih kamenih nisana. Sabahudina su ove tuce mimoilazile, prislonjen uza zid pokusavao je razabrati smisao toga sto se zbiva, uocivsi nepogresivo pravilo po kojem majstori, poslije tuce, navijaju muziku ritamski suprotnu onoj koja je svirala prije izbijanja tuce. Prilazio je ringispilu oprezno, kao i drugi, trazeci u rulji koja se skuplja poznato lice djevojcice krupnih i zrelih sisa koje su mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s mutnim osjecanjem krivnje i necisti. Onaj jedan sastanak s njom, na kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih ociju tanku mrenu bola i povrijedzenosti, dok se u stomaku grcilo klupko nekakve nejasne zelje za osvetom: sada mu se njeno lice cinilo bezazleno i glupo, glupo bezgranicno, u tome je, cinilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I ta pjesma, sto upravo tresti, kao da je namijenjena njemu, on pokusava misao zaposliti necim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa tenorskim triom glasova on izgovara te rijeci pune samo njemu znanog bola i smisla:
“… Na mostu cekam na te
da l’ ces ipak doc’,
i drhtim videc’ bujne vode
silnu moc –
Kao reka koja tece
ti cec pokraj mene proc.. ”
Ta ce mu melodija zvoniti u glavi i nocu, u samoci golubarnika sto ga je stvorio sam, podijelivsi prostor supe horizontalnim tavanskim podom, na kome se opet, vertikalnom zicanom mrezom, formirao prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine “baze” s druge strane. S jedne, gugut golubova, rasuto zito i perje, s druge svijeca, baterija, “Kako se kalio celik”, “Dubrovacki gusar”, “Estetika” nekakvog Benedeta Krocea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao nacuditi otkuda u kucnoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika gradskog ekspresa restorana, covjeka ciju je ljubav Dino nesumnjivo posjedovao, cak u mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom — ali ciji mu cjelovit ljudski lik i zivotni put nikako nije bio jasan. Cesti razgovori izmedzu oca i sina doticali su se svake bozije i ljudske teme i price, samo je teska zavjesa sutnje i nepomena prekrivala pozornicu na kojoj se odvijao zivot prvotnog masinbravara, potonjeg sindikaliste i visokog cinovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja.