Evo jedne zaista interesantne teme u kojoj mogu pisati i stariji i mladji a da pri tome bude interesantna za sve posjetioce. Beharu cestitke na dobroj ideji i lijepom postu. Nadam se da ce se svi ukljuciti, jer ovdje se zaista ima sta pisati.Mada ima dosta toga o cemu se ovdje moze pisati, ja cu kao svoj doprinos ovoj temi napisati jednu istinitu anegdotu. To je bilo tako davno da anegdotu prenosim iz prica koje sam cuo od mog rahmetli oca i njegovih jarana.
Prijasnja omladina nije imala mnogo mogucnosti za zabavu i zabavljali su se uglavnom organizujuci samoinicijativno sijela, zabave, derneke. Obicno bi se sijela organizovala u privatnom aranzmanu po kucama i naizmjenicno. Drustvo je uvijek bilo odabrano a skoro svi su ili svirali ili pokusavali da sviraju neki instrument. Bilo je i onih koji su bili zaduzeni samo za smicalice poslije kojih se niko nije ljutio a te bi se anegdote onda godinama prepricavale. Pored orkestra u kome su pretezno bile tamburice , violine, obavezno je bila i harmonika pa nije tesko pogoditi sta se sviralo i pjevalo. Vrlo cesto bi se poslije tih sijela svirale serenade pod pendzerima djevojaka koje u to doba nisu isle po sijelima ovakvog tipa. Dakle to su uglavnom bila muska sijela, gdje se dernecilo da bi se postigla, sto ono kazu radna temperatura , a onda su poslije odlazili pod pendzere i u zijan.
Jedno takvo sijelo je bilo organizovano ali na njega nije bio pozvan, iz ne znam kojih razloga ,poznati rogaticki seret Mehmed Hadzibeg. Sijela bez Mese u to doba su bila skoro nezamisliva i on odluci da im se osveti. Uzeo je bijeli carsaf i sakrio se u groblje pored puta cekajuci da sjeldzije po zavrsetku sijela naidju tim putem. U neka doba je naisla dobro raspolozena grupa, pjevuseci sevdalinke. Mesa je ustao izmedju grobova ,i prekriven bijelim carsafom zaurlikao. Nastala je pomagnjavija i veselo drustvo je pocelo da bjezi na sve strane uz glasnu viku. Medju sjeldzijama je bio i rahmetli Muharem Koro – Harkan , poznati rogaticki violinista. U panici i strahu poceo je i on bjezati glavom bez obzira. Prilikom bjezanja mu je ispalo gudalo od violine ali se on nije osvrtao na to i dalje je bjezao. Mesa nije ocekivao da ce njegova sala proizvesti ovakav efekat, pa kad je vidio da Muharem i dalje bjezi ne osvrcuci se na gudalo, zbacio je carsaf , uzeo gudalo i potrcao za Muharemom vicuci:”Muhareme, Muhareme, ispalo ti gudalo”. Kad je Muharem cuo da ga “duh” zove imenom potrcao je jos brze uz glasno zapomaganje i poziv u pomoc.
Ova trka se ipak sretno zavrsila mada je bilo i onih koji su bili tako prestraseni da im je trebala lijecnicka pomoc. Prestraseni Muharem je kasnije pricao da je mislio da je sve gotovo kada ga je ovaj poceo zvati imenon i da je iza njega Azrail koji je dosao po njegovu dusu. Naravno, Mesa se kasnije Muharemu izvinjavao sto je morao za njim trcati, jer kakvo bi to slijedece sijelo bilo bez Muharemovog gudala.