U našoj se kući uvijek pridavala velika važnost Bajramu, mada to možda, gledajući sa strane, mnogima i nije izgledalo tako. Moja rahmetli nena Mulija kao i moja mama su klanjale pet vakata namaza otkako ja znam za sebe, pa bi tako i postile cijeli ramazan, neobazirući se na svakodnevne obaveze koje su kuća i čeljad u njoj nametali.
Tako bi se za Bajram pripremi baklava, hurmašice il’ ružice a bogami i dosta finih slanih jela. Rodbina bi posle Bajram namaza dolazila prvo u našu kuću, ono po starini, na mubareć neni, a ja kao dijete nisam mogao dočekati da se počne jesti, a do baklave nikad doći.
I tako svake godine, o Bajramu možda i nisam znao onoliko koliko sam trebao ali sam mu se uvijek radovao, posebno zbog baklave (k’o da se drugim danima nije imalo šta jesti) a bogami bi se dobila i poneka bajrambanka. Godine su prolazile neprimjetno i bezbrižno, neosvrčući se na njih, ja odrastoh u momčića i počeh raditi. Došla su druga vremena, promjene na političkoj sceni bivše države su sa sobom donijele i promjene u narodu, kao da smo se nekako dozvali, pa se Bajramu i bajramskim praznicima, i na javnim mjestima, počelo pridavati sve više pažnje.
Te predratne godine provedoh radeći u Plavom Biseru ili kako je raja voljela reći „Kod Žoleta“. Restoran je bio smješten u podrumu gradske pošte, znači nedaleko od gornje džamije, kako bih je ja zvao. Nikad nisam bio siguran za imena pa da ih ne bi mješao ona bliža prostorijama islamske zajednice je uvijek bila donja a ova druga gornja. Te godine za Bajram Žole je stavio razglas napolje i od ranih jutarnjih sati se mogla čuti lijepa sevdalinka širom grada. Također nam je naredio da je svim gostima koji svrate poslije Bajram namaza, kahva i baklava na račun kuće.
Ljudi su počeli dolaziti. Lijepo obučeni, obrijani baš kako je i dolikovalo pravim bošnjačkim porodicama u Rogatici. Dok servirah društvo, jednog od mnogih popunjenih stolova tog jutra, naglasih da su kahva i baklava na račun kuće, dok će jedan od prisutnih: „E onda su sokovi od mene“! Ostali se nasmijaše poručiše što su htjeli i nastaviše razgovor ne pridajući pažnju glasnoj muzici koja je dopirala ispred restorana. Kad sam se za nekoliko minuta vratio sa svim što poručiše, najmlađi medžu njima zaučini:“Eh brate, šta sve čovjek treba pojesti i popiti da bi se došlo do pive“, prisutni prasnuše u smijeh, dok su ih sa drugih stolova pratili znatiželji pogledi.
Mene to vrati u moje rano djetinstvo pa se sjetih dana kad sam se pitao slično pitanje:“Šta sve treba pojesti da bi se došlo do baklave“?