KAKO OBORITI POGLED
‘Možda ovo nije sad neko prioritetno islamsko pitanje, ali ipak se radi o vjerskoj obavezi i dosta ljudi bi je moglo barem pokušati izvršavati. Ako već nisu u prilici da učine kakvo dobro i “velike stvari”, onda se barem na ovaj način mogu kloniti ovoga zla.
Istina, ovo se ne može smatrati nekim baš velikim grijehom, ali desetak – dvadeset griješnih pogleda svaki dan – sabere se, brate, do kraja mjeseca toga vrlo dosta. Zatim, nevođenje brige o pogledu može odškrinuti vrata nekim drugim mnogo većim grijesima, a s druge strane obaranje pogleda djeluje kao prevencija za upadanje u neke velike grijehe.Naravno, ovo je lakše reći ili preporučiti drugome, nego stvarno primijenjivati u praksi.
U globalu, vjernik prolazi kroz neke tri faze, kad je u pitanju obaranje pogleda:
– U prvoj fazi, u kojoj se većina ljudi danas nalazi, čovjek, iako vjeruje, ne shvaća mnogo ozbiljno onu naredbu “O, vjernici, oborite poglede svoje”, ne smatra to nekim opasnim grijehom i uglavnom uopće ne praktikuje obaranje pogleda. U suštini, manje-više dobro „pregleda” svako malo mlađe i zgodnije žensko čeljade koje mu ide u susret ili dođe u njegov vidokrug, a kao pride kako bi sebi dao u potpunosti “oduška”, za malo “zgodnijim” djevojčetom se zna i mahsuz okrenuti i “ispratiti” ga što dalje pogledom.
– U drugoj fazi čovjek počne malo ozbiljnije razmišljeti o svrsishodnosti naredbe o obaranju pogleda i o potrebama njene praktične primjene. Ovo je faza “pokušaja i pogreški” ili faza “samozavaravanja”. Čovjek zna šta je zabranjeni pogled, zna za naredbu o obaranju pogleda, ima iskreni nijet da to provede u praksu, međutim, to realizuje “selektivno” i kad se “sjeti” ili “zastidi”. Međutim, čovjek još nije “čvrst” u svojoj odluci, zavarava se da mu je “prvi pogled dozvoljen”, pa ga maksimalno produžuje ili prelazi olahko na sljedeći, ili svoj pogled „opravdava” divljenjem i ibrećenjem “ljepotom Božijeg stvaranja” ili varljivim opravdanjem “još samo ovaj put”, itd.
– U trećoj fazi kroz dugotrajnu i strpljivu samokontrolu, razne “iskustvene tehnike”, iskren nijet sa željom da se kloni grijeha i da ispuni još jednu Božiju naredbu, uviđanje prednosti zikra nad razgledanjem stvari koje nas se ne tiču, ženidbu, često uzimanje abdesta, itd., čovjek vremenom može postići zavidan stepen prisebnosti, odnosno uspjeha u obaranju pogleda. Desi se i dalje da tu i tamo “pusti” pokoji zalutali i “skriveni” zabranjeni pogled, ali čovjek se brzo zastidi, pokaje i dođe sebi.
Ovdje je bitno napomenuti da čovjek ponekad obori pogled iz stida, jer je u društvu s nekim bliskim (ženom, djevojkom, sestrom, kakvim pobožnim ahbabom, itd). Međutim, tu bi ipak trebalo nastojati kloniti se licemjerstva i obarati pogled iskreno i isključivo zbog stida od Allaha, dž.š., a ne zbog stida “šta će drugi ljudi reći”.Međutim, potrebno je napomenuti da i u ovome ne bi trebalo pretjerivati i ići skroz u krajnost, pa ići ulicom k´o kakav izgubljen slučaj i “van sebe”. Dešava se tako, ako se čovjek previše “isključi” od okoline, da se rodbina, prijatelji ili poznanici naljute na čovjeka misleći da ih namjerno izbjegava, pravi se da ih ne vidi, odnosno da neće namjerno iz oholosti ili drugih razloga da im se “javi” i da ih pozdravi.