Ni bajrami vise nisu kao sto su bili
Ni bajrami vise nisu kao sto su nekad bili
asikluci gdje ste sada kao nekad u mahali
haj pusti sevdah gdje da pane
na mahale porusene
Nejma vise stare cesme
ni oraha kraj cardaka
nema moje mile Esme
da me ceka kraj duseka
Haj Bosno moja, moj uzdahu
Esmo moja, moj sevdahu
Ni sazlije nekucaju
sevdalinke stare pjesme
niko vise nepominje
dicno ime moje Esme
Haj Bosno moja, moj uzdahu
Esmo moja, moj sevdahu
Slusajuci ovu prelijepu sevdalinku ne mogu da se otrgnem mislima koje me vracaju nazad. Ne zelim u ovom trenutku da razmisljam zasto je to tako? Je li to zal za proslim vremenima i mladosti ili zbog istine koja je u naslovu ove sevdalinke sadrzana. Naravno za mene nisu bajrami sto su nekad bili samom cinjenicom da sam daleko od meni bliskih prostora u kojima se jedino moze osjetiti ljepota bajrama. Tako ja razmisljam a ne bi me cudilo da neko iz Bosne prihvati naslov ove sevdalinke kao istinit jer ni u Bosni vise nisu bajrami kao sto su nekad bili.
Moja sjecanja me vracaju u djetinjstvo kada sam ovaj kurbanski bajram dozivljavao kao nesto posebno. Valjda je to zbog bajram-banke, jer smo mi djeca izvodili cistu racunicu bas kao neki iskusni trgovci. Kurbanski bajram je donosio uvijek vise od ramazanskog jer smo sada imali mogucnost da zaradimo dodatno vise, djeleci kurbane. Moja rahmetli majka (nena) je redovno klala kurbane a ja kao najstariji unuk i jedini koji je tada prirastao za takvog posla, sam to sa odusevljenjem obavljao sve dok me nisu odmijenili mladji Nedzib-hanumini unuci. Naravno, ja sam svoje vrijeme koristio neprikosnoveno jer mi je eto ta titula najstarijeg i godila i isla na ruku.
Kurban bi se nabavio malo ranije pa bi bio onako improvizvano smjesten u supi do bajrama. Dakle bilo je dovoljno vremena da se mi, djeca, sa tom zivotinjom zblizimo. Kada bi dosao dan klanja, kod nas bi redovno izazivao tugu. Da bi me umirila, stara majka mi je pricala price koje su trebale da opravdaju taj cin koji je za nas djecu tada izgledao dosta surov i nepravedan. Pricala bi da taj kurban uoci bajrama sanja zlatan noz i da sve to nije tako strasno kao sto izgleda. Naravno nas je to drzalo sve dok se taj cin ne bi svrsio a onda bi sve to zaboravljali zaokupljeni dogadjajima koji su slijedili. Kurban bi obicno klali ljudi koji su bili od tog posla ali obavezno i iskreni vjernici. Taj ritual je bio uvijek isti, sto je bio znak da se obavlja upravo po vjerskim propisima. Kod nas je najcesce kurban klao rahmetli Husein-aga Salan. On bi redovno dobivao prvi kurban ali mu to nije bila naknada za obavljeni posao. Po vjerskim propisima njega je slijedila posebna nagrada za obavljeni posao jer se kurbanom nista nije smijelo placati. Kurban je bio namjenjen za sirotinju, prijatelje i rodbinu, kao i porodicu koja je obavljala ovaj ritual. Dakle, sve ovo bi se obavljalo odmah poslije bajram-namaza. Kurbani za dijeljenje bi se isjekli na jednake komade , koliko je to bilo moguce, zamotavali u papire i tako spremni cekali na podjelu. E tada sam ja stupao na scenu. Dobio bih instrukcije za par kurbana kome idu a onda bih ja zurno isao na izvrsenje zadatka. Kada bih to podijelio, po povratku me cekala vec nova tura. Nije mi padalo tesko jer vec od prve ture se “kasiralo” pa su izgledi za dobru zaradu bili jos izvjesniji. Naravno nije se uvijek dobivao novac. Nisu svi bili imucni pa se negdje dobivao novac, negdje gurabija a bogami negdje i kocka secera. Novac se odmah gurao u dzepove a kolaci i gurabije, kocke secera bi se najcesce bacali, jer kome je bilo do secera kad se u to vrijeme na svakom mjestu sve prolama od kolaca. Dijeljnjem kurbana bi se sticala i iskustva pa bi unaprijed znali gdje nas ocekuje novac a gdje kolaci i kocke secera. Prema tome smo mi nastojali biti poslovicni pa bi izabirali malo vece kurbane tamo gdje se ocekivala banka i vrlo rijetko smo grijesili u svojim pretpostavkama. Sada kada o tome razmisljam pomalo me stid jer je trebalo upravo biti obrnuto, ali ta osobina i nije bila svojstvena djeci, jer smo sve te ruzne stvari uglavnom kopirali od odraslih. Interes je uvijek bio dominantan a mi djeca smo eto tada grijesili. Nadam se da nam je to bilo oprosteno.
Poslije podjele kurbana bi dosao na red porodicni rucak koji je uvijek bio kod stare majke. Svi bi se okupljali na rucku a mi djeca bi tada ponovo “kasirali” jer se za svaku cestitku dobivao novac.
Tesko mi je opisati taj bajramski “Menu” jer nije bilo jela cini mi se a da nije bilo servirano. Poseban specijalitet je bio cevab koji se posebno spremao I niko ga nije takvog mogao napraviti.
Sjecam se proslog bajrama, moja kcerka je na rucku pogledala u suprugu i rekla “ Isti majkin cevab, kako si to uspjela”? I zaista je ukus bio isti na zadovoljstvo sviju nas.
A danas se kurbani kolju preko raznih organizacija, bez licnog prisustva, bez osjecaja koji su svojstveni ovom cinu, bez topline i osjecaja ovog velikog cina, bez mogucnosti da vidis zadovljstvo u ocima sirotinje koja kurban prima. Sve je postalo nekako strano nastojeci da se samo forma zadovolji.
A gdje je tu covjek, gdje smo tu mi i gdje je tu zadovoljstvo tim cinom proizvedeno.
Ljudi su se otudjili jedni od drugih a sada su u fazi da se otudjuju i sami od sebe. Gdje je tu kraj i hoce li nas neko vratiti sa pogresnog puta?
Hoce, ali samo onoga ko spozna svog spasioca.