Oko devet ujutro bijahosmo spremni, u rancevima dvije struce hljeba, poli salama, par sokova, nekolke zelene i jos kojekakvih sitnica. Vode nenosimo jer svuda izvora ledene vode kolko hoces. Ovaj put ce mo je koristiti za umivanje oznojenih lica i za hladjenje onoga sto smo ponijeli.;)
Ponedjeljak je 27 april i Belmo je trebo ici u skolu ali je izosto jer nije mogo odoliti izazovu. I mala raja Sumeja i Alis bi isli sa nama ali im objasnjavamo da je penjanje tesko jer nema puta do gore i da ce ici sa nama za par godina kad budu malo veci. Na licima im se vidi da nisu zadovoljni odgovorom ali moraju to prihvatiti.
Prvih pola sata idemo seoskim putevima, nailazimo pored kuca i selamimo se sa mjestanima a vecina ih odmah pita jesmol se to zaputili u planinu. Nailazimo pored jedne baste gdje je poredan krompir u brazde i treba ga jos zagrnuti. Pravim jednu sliku.
Zaboravih napomenuti da je suma do vise od pola planine ozelenjela a gore u vrhu jos nije. Badzo mi prica kako mozes svakodnevno okom pratiti kako se suma olistava i zeleni navise prema vrhu planine. To je mjestanima orjentir po kojem znaju da nije kasno krompir posijati sve dok nije izlistalo do vrha planine. Do tada je uglavnom svako posijo.
Drugu sliku sam napravio kad sam dole preko sela ugledo dzamiju. Stotinjak metara od dzamije je badzanova kuca od koje smo i krenuli. Ljepota ziva sve izbeharalo, mirise i lista polahko. Kod njih puno prije zazeleni s ove strane Ivana nego kod nas s one strane prema Sarajevu. Logicno jer oni su vec Hercegovina mozes reci.
Idemo nesto vise od pola sahata i izbismo na prugu. Zezam se sa mojim saputnicima govoreci da nas evo jos malo pa u Mesicima. Belmi objasnjavam da je davno bila uskotracna pruga sa puno tunela blizu moje Rogatice i da je tuda nekad iso ciro…:)
:)