Anonymous
[b][size=5][color=#0000FF]Vruća glava nikoga nije nigdje odvela
[/color][/size][/b]
Umjesto da dostojanstveno, po ko zna koji put, istrpimo krađu, učinili smo sebi medvjeđu uslugu...
Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine okončala je borbu za plasman na Svjetsko prvenstvo 2009. godine nakon što je revanš-meč u Skenderiji protiv Mađarske prekinut u 49. minuti pri vodstvu gostujućeg tima od 27:24. Ne, rukometni reprezentativci nisu izgubili.
Gubili jesu, a da li bi pognutih glava napustili parket i nakon 60 minuta, pitanje je koje spada u sferu hipotetskog. Bitnije od svega je nekoliko činjenica koje se tiču mentaliteta, zbog kojih, i pored ljudi kao što su Halid Demirović, Enid Tahirović…, ni rukometna, a vjerovatno, ni većina ostalih naših reprezentacija još dugo neće otići na Svjetsko prvenstvo.
Molba Demirovića
Prvo i osnovno, pretpostavljajući da nam se sprema kuhinja iz evropske kuće rukometa i da će nas sudije na sve moguće načine pokušati spriječiti u pohodu na veliko takmičenje, ipak nismo smjeli dopustiti da utakmica bude prekinuta.
Malo je reći, hladnokrvni islandski sudijski par tako je bezočno i bestidno, i to još u našoj avliji, pomagao Mađarima, ali to je Evropa kojoj težimo.
Ipak, da li smo mogli ne dozvoliti Skandinavcima da nas ne isprovociraju? Naš selektor Halid Demirović učinio je što je mogao, a što je, vjerovatno, malo ko prije njega uradio: uzeo je mikrofon i najuljudnije zamolio publiku za mir.
– Delegat je razgovarao sa ljudima iz EHF-a i rečeno mu je da će se meč nastaviti samo ako se prestanu ubacivati predmeti u teren. Zamolio bih vas da se predmeti ne ubacuju, a mi ćemo pokušati preokrenuti rezultat – kazao je u mikrofon Demirović.
Možda bi i preokrenuli da je ona nekolicina imala poštovanja prema Demiroviću, ali zbog nekoliko primitivaca koji se nisu mogli suzdržati, umjesto da dostojanstveno, po ko zna koji put, istrpimo krađu, učinili smo sebi medvjeđu uslugu.
Veći prezir
Savez (ovo moramo reći: čiji su službenici pojedinim novinarima, iako je većina pripadnika sedme sila to imala priliku, zabranili pristup igračima) sada će, vjerovatno, snositi drastične posljedice, a nismo dobili ništa. Samo će nas u toj istoj Evropi kojoj težimo gledati s još većim prezirom.
Boriti se protiv lošeg suđenja ubacivanjem predmeta na parket i indirektnim izražavanjem nepoštovanja prema selektoru koji to ničim nije zaslužio, uzaludno je. Zaustavimo se malo, vruća glava nikoga nije nigdje odvela.
Treba li nam psiholog?
Bh. reprezentacije ili timovi najslabiji su onda kada im najviše treba, al se mi ne želimo ugledati ni na one koji nam se nalaze ispred očiju.
Ne zato što autor ovog teksta ima određenih veza s psihologijom, ali ono što je moglo prevagnuti na našu stranu možda bi bio upravo psiholog (u Savezu su najavljivali da će ga angažirati uoči baraža, međutim, nisu).
I generalni sekretar RSBiH Smajo Karačić svojevremeno nam je priznao da su sve reprezentacije na minulom EP-u u Norveškoj imale bar jednog, a budući da je nekoliko godina, iako izuzetno jaka, ispadala u završnicama prvenstava, i hrvatska je reprezentacija odlučila angažirati psihologa. Odmah nakon toga, igrali su finale i osvojili srebro.
Ukleti usud
Ne želeći kriviti Branislava Obradovića i njegovu već ranije donesenu odluku da odigra samo prvi meč zbog privatnih razloga, ovaj slučaj govori o našem ukletom usudu. Nismo htjeli posebno potencirati ovaj potez da ne bismo remetili atmosferu u reprezentaciji, ali spomenutog primjera danas smo se morali dotaći. Obradović tome nije kriv, ali je pitanje da li bi se još nekoj evropskoj reprezentaciji moglo desiti da nastupi bez jednog od ključnih igrača u historijskom meču.
DNEVNI AVAZ