Bila su to dobra stara vremena.Vremena naivne samoubilacke hrabrosti.Imali smo nekih desetak godina i nicega se nismo bojali.Mozda malko babinog kajisa.Pocetkom ljeta ja i Teva smo imali obicaj krenuti uz Rakitnicu.U lov na Vranina i svrakina jaja.Znali smo iz iskustva da pored Rakitnice je bilo puno gnijezda.Poveliki komad kanafe i poveci komad krpe.To je bilo nase « radno » orudze.Dok se jedan od nas dvojice peo na drvo i svakog trenutka rizikovo zivot,drugi je ceko dolje.Ceko ili da onaj padne ili da se jaja zapakovana u krpi polahko spuste odozgo.Vrane a narocito Svrake imale su obicaj praviti gnijezda skroz gore na vrhu drveta.Kad bi lov bijo dobar trebalo bi se popeti i pretresti pet ili sest gnijezda.Ponekad i petnest,jerpuno puta smo se peli i nasli gnijezdo prazno.Nismo mi to radili da bi uzgajali ili nedaj boze jeli.Jok.Uvece sa tim jajima popenjemo se mi polahko na krov Robne Kuce.Dolje u Titinoj pocinje korzo.Svi su lijepo obuceni i upickani.Hodaju polahko.A mi odozgo bacamo im jaja po glavama.One koje smo pogodili,neznam kako su se osjecali.Nama je bilo smijesno.