Pošto je 14 april dan oslobođenja Zavidovića,na adresu Odreda je došao poziv za takmičenje za Izviđačko-Partizanski-Višeboj.Poziv je stigao krajem marta 1979 godine i Muza a.r.nas upoznaje na sastanku Štaba Odreda.Na tom sastanku Starješina Odreda Muberis Holučlić-Muza a.r.diktira spisak članova ekipe koja će predstavljati naš grad na IPV u Zavidovićima.Takmičenje u Zavidovićima nije bilo regionalnog značaja već Državnog.S obzirom da je tada naša ekipa pokazala zavidne rezultate na Ilegalcu,IPV koji je bio u kalendaru takmičenja za 6 april dan Oslobođenja Sarajeva i plasman na Republički Ipv,Starješina je odlučio da pored te udarne Ekipe povede u Zavidoviće još jednu.U ekipi koja se na Ilegalcu plasirala za Republički Ipv bili su Besim Begić-Besko a.r.,Nedim Alagić-Peda,Bradarac Suad-Pikoš,Nedim Čengić-Teva,a druga Ekipa za Zavidoviće je bila Holučlić Muberis-Muza,Pavica Emir-Zambi,Čavčić Vahid-Vaški,Durmišević Munir-Munja.Poslije više dnevnih priprema.rada na karti,topografije,prve pomoći,signalizacije,kurirske službe,prolaz kroz minsko polje,dizanje i spuštanje šatora,puni snage i elana krenuli smo za Zavidoviće.Na željezničkoj stanici u Sarajevu nam se priključio Mahir Imamović i izrazio želju da ide sa nama na takmičenje.Ko mladost,polet,pune duše i srca idemo po pehar u Zavidoviće,po prvo mjesto.Bili smo toliko uvjereni u uspjeh.Kad smo se pojavili u kasnim večernjim satima na stanicu u Zavidoviće,dočekani od strane domaćina Vlade Zelenike,Đaferagić Hazima i Vladimira Principa-Prince,komanda je bila pravac u restoran na stanici kod Rikice.E tek su tu bile revije,bogami se dobro bilo utopilo u alkohol.Bogme neka doba,negdje oko pola četiri ujutro,Starješina komanduje za mnom,ostavljamo opremu i svi izlijećemo iz restorana i trčimo kroz Zavidoviće,ondašnja Milicija nas gleda pa im ništa nije jasno,pitaju šta radimo ali to Starješina njima trčeći zbrzi,pa im opet nije jasno,ta aktivnost je trajala do pola pet ujutro,a zamislite da je start ekipa u 7.00 to jutro,ide se na stazu.Pošto je mjesto za start bilo blizu Milicije,vide nas oni likovi i govore :Ovi ima da padnu na prvom kilometru,komentarišu i smiju se.Ali Muzini šampioni pretrčaše stazu,uradiše sve zadatke na stazi bez greške.prvi stigli na cilj i otišli da slave.Nakon neprospavane noći i napornog dana bili smo smješteni u barake od fabrike Krivaja Zavidovići na spavanje.Mahir nas je probudio sviju prije 6.00 ujutro da idemo na kahvu u kafanu nedaleko od tih baraka.Nismo bogme mnogo ni sjeli kada zaljulja zemljotres.Sobzirom da je kafana bila kao i ostale barake dobro se ljuljala.Iznad šanka Flaše zvone a Mahir ne bježi na polje već fata flaše od Zvekana.Opšta panika,vriska,galama,žene polugole izlijeću iz baraka,djeca,ja gledam Mahira on vješto fata flaše i spušta ih na pod,uopšte ne konstatuje novonastalu situaciju,mi galamimo zovemo ga da izleti iz kafane,on samo diže prst i pokazuje sve je u redu.Pošto se malo smirila situacija,ulazimo u kafanu,gazdarica gotivi Mahira a bogami i nas.Tura za turom,niko negleda na sat,jer u 8.00 je proglašenje pobjednika.Deset minuta prije osam,Peda pita kad je proglašenje i zatvaranje takmičenja,a mi svi u glas u osam.Strješina komanduje ponovo za mnom,i tako trčeći smo došli na zatvaranje i proglašenje,kasnili smo deset minuta,ali nisu mogli ni početi bez nas jer tada smo bili ubjedljivo prvi,a druga ekipa je bila treća.Morali smo se ponovo vratiti u kafanu da nastavimo gdje smo stali.U neka doba došla je i struja pa smo čuli informaciju da je jak zemljotres sa epi centom u Boka-Kotorskom zalivu katastrofalno porušio dio Cne Gore.Eto jedno sjećanje na jedan od mnogih naših uspjeha,ali svakako sjećanje na Starješinu svih Starješina Muberisa Holučlića-Muzu a.r.