mirsad_d
Participant
    Post count: 4000

    BORIKE

    Abovethegreenhills’s Blog
    Inspiracija za izlet
    Boravak u prirodi
    Avgust 10, 2009

    Priroda Bosne i Hercegovine je toliko bogata da daje puno prostora i ljudima koji nemaju naročito razvijenu maštu, da svako za sebe može naći kutak u kojem će naći nešto lijepo, zanimljivo i korisno. Tužno je što veliki broj ljudi svih generacija, najveći dio svog života provode vežući se za beton i plastično – metalna božanstva koja nemaju veliku stvarnu vrijednost i bez kojih se nekad, na izvjestan način, mnogo bolje živjelo i funkcionisalo.

    Postoji bezbroj stvarnih razloga zašto bismo trebali boraviti što je moguće češće i više u prirodi a ljudi nekako prečesto nađu mnogo više izgovora zašto da ostanu pasivni u nekom vještačkom, betonskom kutku.

    Smrt velikog broja mlađih ljudi oko mene me je još jednom intenzivno podsjetila na kratkoću i nepredvidivost ljudskog životnog vijeka i osjećam da nemam više vremena da se tek tako baca na spavanje i aktivnosti koje me vezuju za zatvorene prostore, ako baš ne moram biti u njima.

    Prethodni vikendi su bili sjajan nastavak moje težnje da što češće boravim u prirodi a ovaj iza mene je bio jednako dobar.

    Osamnaest kilometara sjevero-istočno od Rogatice, na 1100 metara nadmorske visine, smješteno je živopisno selo Borike. Mama mi je bezbroj puta pričala o ljepoti tog kraja i nagovarala me da odem tamo. I otišla sam jučer. Kada idete iz pravca Sarajeva, cesta za Borike se odvaja lijevo u blizini autobuske stanice u Rogatici. Cesta ide uzbrdo. Krivine su blage. Krajolik je prelijep. Na cesti trenutno nema rupa i prilično je ugodna za vožnju.

    Mi smo se odvezli prvo do hotela “Borike”. Ja sam iskreno bila razočarana koliko je taj hotel star i zapušten, kao i kućice oko hotela, ergela i ostali sadržaji. Šetali smo crnogoričnom šumom, preko malih pitomih proplanaka. U šumi sam našla i nekoliko preostalih slatkih malina. Na livadi sam ubrala ljekovitu kunicu koja je izuzetno dobra za čaj koji ja uživam piti i inače a naročito kada me boli stomak.

    Nakon šetnje odlučili smo se za obrok na terasi hotela. Sve je tako staro. U toaletu su stari čučavci, usko je i ja nisam nikako mogla izbjeći da ne dodirnem vrata ili zidove koji mi nisu baš djelovali čisto. Recepcija je iz starih jugoslovenskih filmova. Recepcioner nije bio tu ali su zidovi prekriveni kalendarima sa motivima razgolićenih žena i fotografijama članova B. dugmeta koji su tu nekad bili česti gosti.

    U restoranu ima nekih lijepih ćilima i predmeta vezanih za konje i jahanje. Stolovi i stolice su stari i neudobni. Konobar je bio izuzetno ljubazan. Tražili smo samo domaće seoske proizvode bez mesne varijante. Domaći uštipci, pečene polovice krompira, domaći planinski sir i kajmak, cicvara i domaći ušećereni med. Ostalo nam je dosta hrane ali se niko nije usuđivao pretjerivati jer nismo navikli jesti tako kaloričnu i masnu hranu.

    Poslije ručka smo ugodno razgovarali, smijali se zdravo i onda smo odlučili sići do polja na kojima su pasli konji u grupicama. Na jednoj livadi su stajale kobile s malim ždrijepcima. Na drugoj su pasle samo kobile a na trećoj samo konji. Ja ne znam ništa o konjima ali sam pročitala da je ergela osnovana 1895. godine najprije kao ergela arapskih konja, a da je oko 1920. godine formirana i ergela bosansko-brdskih konja. Pročitala sam i da bosansko-brdska pasmina potiče od dva izvorna oblika rasa: pševalski i turpan. Prvi se i dalje nalazi na području Mongolije kao mongolski divlji konj, a druga rasa, koja je živjela oko Kaspijskog mora, izumrla je.

    Konjima sam prišla s mješavinom poštovanja, divljenja i straha dok se nisam sprijateljila s jednim koji se nije odmicao od mene. Ima prelijepu smeđkasto – zlatnu boju, zlatnu grivu i nešto poptu bijelog romba na čelu. Nismo unajmljivali konje za jahanje u ergeli. To smo ostavili za drugi put kad se nadamo vratiti i posjetiti i Žepu.