[b][size=4]Mudrost je stablo cije su zile u srcu…
…a plodovi na jeziku![/size][/b]
O neznanju i njegovim lošim posljedicama
Islamski učenjaci su rekli: ”Ne postoji nijedna Allahova naredba a da joj se šejtan ne suprotstavlja pomoću dvije stvari, i svejedno mu je koju od njih dvije će upotrijebiti u odvođenju ljudi u zabludu, a to su: pretjerivanje (ekstremizam) i nemarnost (u pogledu Allahovih naredbi). Ekstremizam ili pretjerivanje znači prelaženje određene granice, a može značiti i žestinu i pristrasnost. A glavni uzroci pretjerivanja u vjeri su: neznanje (džehl), slijeđenje strasti i častoljublje.”
Mudri Lukman je rekao: ”Naučio sam mudrost od neznalica, kad god sam kod njih primijetio neku lošu osobinu ja sam je ostavljao.”
Hazreti Alija, r.a., je rekao: ”Džahil je malen makar bio i star, a učen čovjek je velik makar bio i mlad. Dosta je čovjeku neznanja da ne zna ocijeniti vlastitu ličnost i vlastite mogućnosti.”
Mudri ljudi su kazali: ”Neznalica je sam svoj neprijatelj, pa kako će biti prijatelj drugom?!”
“Mudar čovjek raspravlja o mišljenju, a neznalica raspravlja o načelima i temeljnim istinama.”
”Pamet je najveće bogatstvo, lijep odgoj je najbolje nasljedstvo, a neznanje je najveće siromaštvo.”
Mudrac je opisao neznalicu ovim svojstvima: ”Odgovora prije nego što sasluša, brzo donosi presude i presuđuje u onim stvarima koje uopće ne poznaje, raspravlja o načelima o kojima se ne da raspravljati, mnogo priča bez ikakve fajde, dijeli imetak tamo gdje ne treba, ima lijepo mišljenje o onima koji su kratke pameti i slabog morala, ljuti se bez razloga, brzo izdaje tajnu, druge krivi za vlastite greške, pribjegava sramoćenju drugih ljudi kad god mu se za to ukaže prilika, njegovo pokajanje je samo duga nada, a nije istinsko kajanje zbog straha od iznenadne smrti i susreta sa Allahom, i voli da bude pohvaljen za ono što nije uradio i da uvijek bude u centru pažnje.” (Web site Zemanul-vasl)
Dvoje se sjećaj, a dvoje zaboravi
Mudri Lukman je rekao svome sinu: ”O sinko moj, neka ti je uvijek na umu dvoje, a drugo dvoje ako ikako možeš zaboravi. Dvoje koje ti treba uvijek biti na umu su Allah, dž.š., i smrt, a dvoje koje trebaš zaboraviti su dobročinstvo koje si nekome učinio i nepravda koju je tebi neko učinio.”
Mudrost je izgubljena stvar vjernika, uzme je gdje god je nađe
”Ako nisi u stanju činiti dobro, nemoj onda činiti zlo. Ako nisi u stanju koristiti ljudima, nemoj im onda štetu nanositi. Ako nisi u stanju da postiš, nemoj onda jesti ljudsko meso.”
”U dva slučaja ne ostavljaj poniznost i skrušenost: prilikom praćenja dženaze i kad ljude zadesi katastrofa i nesreća. U dva slučaja je poželjna škrtost: u dijeljenju imetka u griješenju prema Allahu i trošenju imetka u stvarima koje ti ne trebaju. U dva sluèaja ne budi ohol: kada izvršavaš Allahovu naredbu i kada si u društvu poniznih ljudi. A u dva slučaja je preporučljiva gordost: kada se u boju sretneš sa neprijateljem i kada sjediš sa oholim ljudima.U jednom slučaju misli samo na jednu stvar: u trenutku smrti misli samo na Allahovu milost i oprost.”
”Uvijek postoji neko ko je nesrećniji od tebe, zato ne očajavaj.”
”Ljudi su poput mjeseca, i oni imaju svoju tamnu stranu.”
“Volimo prošlost zato što je otišla, a kad bi se vratila mrzili bismo je.”
”Kada se poraženi nasmije, pobjednik izgubi slast pobjede.”
”Što čovjek više napreduje više se oko njega gomilaju oblaci iskušenja.”
”Osmijeh je poznata i lijepa riječ i bez slova.”
”Dug jezik je dokaz kratke (škrte) ruke.”
”Ne raspravljaj sa ahmakom jer bi ljudi mogli pogriješiti u vašem raspoznavanju.”
”Kukavica će naći stotinu rješenja za svoj problem, ali ga samo jedno rješenje istinski zanima – bježanje.”
Čitav život ibadetio i opet Džehennem nastanio
Imam Ahmed bilježi predaju od Damdama Jemamija u kojoj stoji: ”Rekao mi je Ebu Hurejre, r.a.: ”Nemoj nikada nijednom čovjeku reći: ‘Tako mi Allaha, Allah ti neće nikada oprostiti!’, ili: ‘Allah te neće nikada uvesti u Džennet!”’ Rekao sam mu: ”Mi to govorimo međusobno kad se naljutimo jedan na drugog.” A on mi reče: ”Ne govori to nikada, jer ja sam čuo Muhammeda, s.a.v.s., kad je rekao: ”Među Izraelćanima su bila dvojica ljudi od kojih je jedan čitav život posvetio ibadetu Allahu, s.v.t., a drugi je bio ogrezao u grijesima. Pošto su bili prijatelji, često su bili zajedno i pobožni čovjek je stalno zaticao svog prijatelja u grijehu. Govorio mu je: ‘Prestani sa griješenjem!’ A grješni prijatelj mu je odgovarao: ‘Ostavi me na miru! To je između mene i Allaha, i to se tebe ne tiče.’ I kad mu je dosadilo upozoravanje, jednog dana mu je rekao: ‘Prestani sa griješenjem! Allah ti neće nikada oprostiti niti će te ikada uvesti u Džennet!’ Pa je Allah poslao Meleka smrti i uzeo duše obojici. Nakon Toga je Allah rekao onom što je neprestano griješio: ‘Uđi u Džennet Mojom milošću, a onom što je život potrošio u ibadetu rekao je: ‘Zar ti poznaješ gajb i zar znaš šta je u Mojim riznicama? Vodite ga u Džehennem!’ Zatim je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, pobožnjak je jednom riječju izgubio i dunjaluk i Ahiret.” (Mešhur Selman, Min kasasil-madin)
Autor: Abdusamed Nasuf Bušatlić