Anonymous
Javljam se po 172.put,pa jos nikad nisam dospio na naslovnu,tek tako iz prikrajka koju zvocnem,jer ipak moj nacin na koji pisem,izlazi da je nedovoljan,ili moje nekad neodvagane rijeci,koje bodu pravo u oci,jer su one,rijeci koje cuce u meni,jedu me na tenane.Jer ja samo pokusavam skinuti nesto sa ovih mojih ledja,na kojim vise ne mogu da nosim teret,koji evo sad upravo bacam na zemlju,cijena nije vazna.
Jer kad zavrsim ovu pricu,bice mi lakse,dacu dusi ragbeta,ali samo bez naslovne,ostacu kao i uvijek negdje po strani….
Cuo ih nije,nije niko reagovao,nisu ni disali.
Stajao je jos koji trenutak,okrenuo se i otisao.Oni su svi ostali gdje su.Nakon nekoliko minuta,stajao je tu tik ispred mene.On je mene cuo kad sam bjezao,samo je malo polupao loncice,ali me je osjecao da sam tu.Bacio je jednu bombu u bascu Cohodara,i opsovao mi je mater,da zna da sam tu,ali me ne vidi.Bacio je jos jedu bombu,negdje u pravcu kraja basce Cohodara,onda je pobjesnio,dosao do kuce Suse Mehmeda,razbio prozor na kuci,i ispalio nekoliko rafala,a zatim se povukao.Gledam ga,flasa mu rakije za pasom,okrenuo mitraljez u zrak.U mejduvremenu ovi ostali,su jos zakovani gdje su.
Losic kao zvijer koja je osjetila krv,koja treba da se prolije.Iznenada se ponovo nasao kod zgrade i mojih ostalih komsija i porodice,razbio prozor vatrogasnog doma,bacio bombu dvije,zapalio kamion od civilne zastite,koji je bio parkiran u domu.Planuo je ko luc,a samim tim i vatrogasni dom,jer se vec vidio gusti dim,koji se dizao u zrak,negdje nebu pod oblake.
Hodao je izmedju ulica kao bijela ajkula,loveci nas ko male miseve.
Babo je krenuo od zgrade,a i ostali za njim…Twin Peaks