Code“General“
Oficir sa ruzom:
Svjedocenje jedne Bosnjakinje: Prevod sa Njemackog
Nisam znala sta se samnom desava sve sam cinila sto su trazili od mene jer sam uvidjela da samo tako (mozda mogu prezivjeti i doci do moga djeteta).I stvarno za pola sahata su dosli po mene.
Sveli su me u restoran tog hotela na Jahorini.Doveli su me do stola gdje je sjedio oficir JNA,mislim da je bio pukovnik ili potpukovnik,nisam sigurna bio je srednjih godina starosti.
Kod njeg je sjedila jedna zenska i upravo su vecerali.Prestavili su ih kao Stevo i Slobodanka.
Meni su isto ubrzo donijeli veceru,donijeli su mi pljeskavicu u kajmaku i salatu.
U sali je svirala muzika Stevo je plesao sa Slobodankom i jos dva tri para.Oko 23 sata nastade tisina u sali,sve se ustroji kao pod komandu u spalir,najednom se otvaraju vrata i ulaze dva oficira sa dvojicom civila,posle njih ulaze jos sest sedam u vojnim uniformama.Medu njima su bila i dva oficira sa stranim uniformama.Jedan od njih otprilike 45 godina starosti,dobro isuncan braun kose nesto oveci id ostalih.Odmmah su sastavili stolove i svi su sjeli skupa.
Dok su vecerali saznala sam od Steve i Slobodanke da je jedan od tih oficira niko drugi nego Kanadski General, Luis MacKenzie koji je u to vrijeme bio komadant UNPROFOR;-a u BiH.
Pocela sam malo da povezujem pa to je taj oficir kojeg smo stalo gledali na tv i u stampi.
Oko pola voci prilazi mi isti onaj oficir koji me je iz Vogosce odvezao na Jahorinu i naredio da idem snjime u hotelsku sobu,i zakljucao me.Imala sam groznicavi strah da sam se tresla ko od groznice
iako sam bila smrtno umorna nisam mogla leci da spavam.Sjedila sam sama dok je muzika i pjesme pijanih iz sale dopirali do mojih usiju.Ko to kaze ko to laze Srbija je mala, nije mala tri put ratovala
i tako nekad sam zaspala.
Probudila sam se negdi oko sest ujutro,bila sam toliko rastrojena da nisam uopste nista shvatala sta se to sa mnom smjera i desava,sta je sa mojom bebom,gje je i dali ima ikakvu njegu,sve mi je to zadavalo veliki strah.Oko 13 sati donese mi jedan policajac nesto za jesti,cijeli dan sam bila zatocena i u neizvjesnosti hoculi ikada vidjeti miju bebu.Oko osam navece dolazi major Vlado onaj iz Vogosce,u moju sobu i nareduje mi da se spremim i podem snjim.Donio mi je punu kesu zenskog donjeg vesa,koje je bilo polpvno ali cisto.Kada sam se obukla odveo me je sa jos dvojicom vojnika,sa svojim terenskim autom u jedan veci objekat od onog gdje smo bili.Dok smo se vozili cijelim putem ponavljao je ako zelim ikada vidjeti moju bebu moram biti pametna i poslusna,da ce taj objekat biti posjecen od jednog stranog gospodina.Taj mi moze mnogo pomoci ako se budem znala pristojno ponasati.Ponovo su me zatvorili u jednu dosta prostranu sobu,sa saniternim prostorijama i tri spavace sobe na spratu.U toj sumskoj vili stajao je Tv i raio.Sve vise me je moja situacija zabrinjavala, ali jos vise me zabrinjavalo sta je sa mojom bebom.Oko 22,30 h zacuo se je motor terenskog vozila,malo zatim ulazi jedan strani oficir u prostoriju sa dvojicom pratilaca.Poznala sam kanadskog Generala,Luis MacKenzie,koji je ispruzene ruke isao prema meni i oslovio me sa „djevojko“na(engleskom jeziku).U drugoj ruci je imao cvijet od crvene ruzue,koju mi je uplasenoj kako sam i bila predao u ruku ,dok se to sve dogadalo njegovi pratioci su izasli vani i zakljucali sobu.
Nastavice se.