Izjava 54
C. C. rodjen 1969. godine u Brezovoj Njivi, opcina Srebrenica.
zivio u selu Zaluzje opcine Bratunac.
Studirao sam masinstvo u Sarajevu i te 1992. godine bio sam
student trece godine. 3. aprila 1992. godine odlazim na Bajram
roditeljima u Zaluzje. Vec 5. aprila 1992. godine u Sarajevu pocinje
rat, tako da ja ostajem u svom zavicaju. Nisam ni slutio da cu pet
godina morati cekati da ponovo dodjem na fakultet u Sarajevu. U maju
1992. godine ukljucio sam se u odbranu zemlje.
2. jula 1992. godine bivam ranjen u predjelu glave i ruke od
posljedica granatiranja nasih linija odbrane. Tada je poginuo moj dobar
prijatelj Smajo Mehmedovic iz Voljavice i jos trojica saboraca.
zivot u Srebrenici je bio tezak, glad i neimastina su harali. Isao
sam po hranu na udaljenost 50 km od grada da bih donio 10 kg
kukuruza. Nikada nisam bio siguran da li cu se ziv vratiti iz tih avantura.
Najtezi trenutak u ratu, u Srebrenici, bio je oprostaj od roditelja
poslije pada Srebrenice. Oni su krenuli u Potocare, a ja preko sume u
neizvjesnost. Na pravoj zasjedi u rejonu Buljima bivam tesko ranjen u
predjelu grudi i u lijevu nogu. Mislio sam da mi je dosao kraj. Oko
mene je bilo desetak mrtvih i isto toliko ranjenih. Prepoznao sam Edu,
sina Keme Hajdarevica. Bio je mrtav. Uz pomoc prijatelja i rodjaka
skupio sam posljednje atome snage i krenuo dalje. Bol u grudima je
bivao sve jaci, iskasljavao sam krv. Desetak sati sam u takvom stanju
200
pjesacio do iznad sela Kamenice u okolini Pobuda. Tu je bio odmor,
poslije kojeg se nisam mogao pomaknuti od bolova. Moji prijatelji su
napravili nosila od cebadi i ponijeli me prema celu kolone gdje su bili
ljekari. Napokon mi je ukazana prva pomoc.
Uslijedio je najtezi napad cetnika, pracen vatrom iz tenkova, VBRova,
minobacaca, praga itd. Stotine ljudi je poginulo ili je ranjeno. Moji
prijatelji me i dalje nose, a ja dobijam groznicu i gubim svijest od bolova.
Dosao sam svijesti pred zoru 13. jula kada su me prenijeli preko Jadra
izmedu Konjevi}-Polja i Nove Kasabe. Kad sam vidio napacene i iscrpljene
moje prijatelje rekao sam im da me ostave i da spasavaju svoje zivote.
Mislio sam da je najgore proslo, ali oni nisu ni pomisljali da me ostave.
Ponijeli su me dalje, a ja sam se sav tresao od groznice. Sreli smo jednog
covjeka s konjem, pa su me popeli na konja i tako smo nastavili put do
planine Udrc. Covjek s konjem je otisao. Ja nisam smio leci, jer sam se
bojao da necu moci ustati i krenuti dalje. Jedan momak, kojem ne znam
imena, otisao je i donio mi vode da se osvjezim. Mojih drugova, koji su
me nosili, nisam vise vidio. Oko 17 sati, poslije 5 do 6 sati odmora krecemo
dalje. Ne znam ni sam kako sam hodao. Povremeno su me nosili ili sam
se oslanjao na stap. Negdje oko Snagova bila je nova zasjeda, ali su nasi
ljudi nekako uspjeli rastjerati cetnike. Pocinje granatiranje. Granate su
bile napunjene bojnim otrovima i ljudi oko mene su se poceli cudno
ponasati. Vristali su, plakali, pjevali, pjenili na usta.
Sutradan u rejonu oko Kricevackih njiva bila je velika oluja
pracena gradom. Stariji ljudi su govorili da ovakvo nesto nikad nisu
dozivjeli. U noci izmedju 15. i 16. jula nestao je moj rodjak Mujo, koji
me nosio veci dio puta. I on se cudno ponasao od dejstva otrova,
pricao je nerazumljivo i poslije toga ga nisam vise nikako vidio.
Ujutro 16. jula ponovo smo udarili na cetnicku zasjedu i to je
trajalo do 14 sati. Takvu zasjedu i pucnjavu nisam nikada do tada
vidio. Kasnije sam cuo da su na toj zasjedi poginuli Juso Cvrk i Ejub
Golic. Nekako smo se uspjeli probiti i preci u rejon sela Nezuk.
U Tuzli sam se sreo sa bratom i drugim prijateljima. Bio je to za
mene trenutak srece i tuge. Sreca sto sam prezivio, a tuge sto su mnogi
rodjaci i prijatelji ostali na putu do Tuzle. Rastanak sa mojim ocem 11.
jula 1995. godine bio je i posljednji. Danas zivim u Vogosci i zavrsavam
studije masinstva, ali cesto razmisljam o svojim rodjacima i prijateljima
koje mozda necu nikada vise vidjeti.