F. S. iz sela Hrncici (opstina Bratunac). Majka troje djece.
Devet dana poslije porodjaja, kada je dobila kcerku izbjegla je
sa porodicom u Srebrenicu. U potrazi za hranom cetiri puta je
pjesice isla u zepu, mjesto udaljeno pedesetak kilometara od
Srebrenice. Sa troje djece, svekrvom i nepokretnim rodjakom dana
11. jula 1995. godine uputila se prema kampu UN-a u Potocarima.
Sa mzem sam se rastala u blizini fabrike Vezionica u
Srebrenici. Preskocio je preko rijeke i krenuo put sume. Stao je u
jednom momentu i kaze mi:
Hajde, sretno!
Odmahnula sam rukom, ali sam mislila da se vise nikada necemo
vidjeti.
Na sve strane su padale granate. Kod baze UN-a pala je granata.
zene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plac se cula na sve strane. Torbe sa
krvavim brasnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda
oko nas. Ranjenim zenama niko nije htio pomoci. Vojnici UN-a su se
smijali nasoj muci.
Povela sam troje djece, svekrvu i muzevog amiddzu, koji je bio
nepokretan pa sam ga popela na konja. Putem do Potocara iznad nas
su kruzili avioni. Granatiranje je u medzuvremenu prestalo. Po dolasku
u Potocare pokusala sam nepokretnog amiddzu uvesti u kamp UN-a,
objasnjavajuci vojnicima da on ne moze da hoda. Njega su primili, a ja
22
sam dobila odgovor: NO, ti!. Zatim sam se sa svekrvom i djecom
uputila do plave fabrike gdje smo pronasli nesto sijena, prostrli ga i tu
smo docekali noc. Te nas noci niko nije dirao. culo se granatiranje
okolnih muslimanskih sela.
U srijedu ujutro, 12. jula, bila sam u velikoj grupi naroda kada je
medju nas usao jedan sa crnom maramom na glavi i drugi koji je u ruci
nosio megafon. Sklanjali su nas u stranu, jer su iz pravca Srebrenice
trebali da prodju tenkovi. Narod je bio uplasen. Mnoge zene i cure su
vristale. Zatim se pojavio Ratko Mladic okruzen vojnicima koji su bili
naoruzani do zuba. Neki su vodili i pse. Dovezli su dva kamiona sa
hljebom i poceli ga dijeliti narodu. Svi smo bili gladni i pocelo je
otimanje za hljebom. Ratko Mladic je stalno ponavljao – Nece vam
niko nista!?
Iz velike grupe ljudi, zena i djece koja se sakupila u Potocarima
cetnici su poceli izvoditi muskarce. Tjerali su ih prema sumi. Jednog
sam poznala. Zvali su ga Crni, bio je iz Skelana, a stanovao je blizu
mene u Srebrenici u naselju Kiselica. Sve do mraka, toga dana, nasi
muskarci su u grupama od 10-12 kroz kukuruz odvodjeni u sumu. Te
noci su se culi krici i dozivanje. Neko je iz sume dozivao: Hedibe ili
Nedime!Ó Jedna zena je prepoznala glas sto doziva govoreci da je to
njen brat. Trazila je nekoga ko zna strani jezik da razgovara sa vojnicima
UN-a kako bi joj pomogli da spasi brata.
Ujutru sljedeceg dana posla sam po vodu. Izmedju izgorjelih
kamiona i autobusa vidjela sam ubijenog covjeka. Ruke su mu vezane
zicom. Bio je sav isjecen nozem preko stomaka, kao kad iskrizas
lubenicu. Iznad kuce sa pumpom, zajedno sa komsinicom Zilhom,
vidjele smo sestoricu ubijenih ljudi okrenutih nizbrdo. Onda je iz kuce
izasao cetnik i uz psovke nas otjerao. cetnici su razoruzali vojnike
UN-a, i oni su ostali samo u donjem vesu, dok su cetnici obukli njihova
odijela, uzeli puske i stavili sljemove na glavu.
Kad sam se vracala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se
djeca popela na ogradu i drvo. cetnik im govori:
– Silazite odozgo! – i drzi nesto sjajno u ruci, kao zica. Nije to bio
noz. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skocilo, cetnik
je onom Ôicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skocio je i drugi
djeckic i njemu isto odsijece glavu koja se odvoji od trupa. Odsijece
im glave, a djeca nisu imala vise od dvanaest godina. Pravila sam se
23
da nista to ne vidim, pokupila sam svoga sina i pobjegla odatle. Usla
sam u autobus. Na ulazu u Bratunac, odmah iza zutog mosta, vidjela
sam dva kamiona sa prikolicama pune leseva prekrivenih }ebadima.
U Kajicima kod Kravice vidjela sam cetvero-petero djece sa ruksacima
na ledjima koji su bili izbaceni iz autobusa i mucki ubijeni. Dok smo
stajali u Kravici u autobus su utrcali djecak i djevojcica, crveni u licu
od samaranja. Sve su se prsti na obrazima poznavali. Oko Nove Kasabe
bilo je najmanje 500 nasih ljudi postrojeno u koloni sa rukama iza
vrata. Vidjela sam Ramiza iz Kamenice, ranjenog u glavu, i dok je
gledao u mene onesvijestio se. Kod kafane dzugum bilo je oko 150
muskaraca, skinutih do pojasa a oko njih je bilo mnostvo cetnika.
U Tisci je dosta ljudi lezalo po asvaltu bez prstiju na rukama.
cetnici su nam govorili da ih nosimo, ali i to, da ce nas pronaci u Tuzli
i opet protjerati. Djecaka kojeg su uhvatili u Kravici i njegovog oca su tukli.