Izjava 3A. S. rodjena 1938. godine u selu Zaluzje (Opstina Bratunac).
Kada su cetnici napali na Zaluzje mjestani ovog sela
pobjegli su prema Potocarima i Srebrenici.
Oko godinu dana smo proveli u zemunicama iskopanim u
zemlji. Selo je bilo popaljeno, ali su se nasi ljudi spustali do sela u
potrazi za hranom. To je trajalo sve dok nas cetnici nisu istjerali iz
zemunica u sumi tako da smo morali poci prema Srebrenici.
Hiljade cetnickih granata su nas istjerale iz Srebrenice prema
bazi UN-a u Potocarima i Fabrici akumulatora gdje je bila glavna baza.
Tu sam bila utorak, srijedu i cetvrtak. Vidjela sam sve i svasta ali mi je
u najdubljem sjecanju ostao ovaj stravican dogadjaj.
Jedna zena je sjedila pored puta ispred zicane ograde fabrike
gdje smo bili smjesteni i drzala je dijete na krilu. Ljuljuskala je dijete
koje nije imalo ni godinu dana. Nije jos ni progovorilo. Dijete je plakalo.
Prisao je jedan cetnik i pitao je, zasto dijete place? Rekla je da je
gladno.
– Daj ga ovamo da ga mi nahranimo, zapovjedio je smijuci se.
zena je samo nijemo pogledala u njega.
Lijevom je rukom pomakao cebe s glave djeteta, a desnom je
isukao veliki noz i presjekao djetetu vrat. zena je vrisnula oblivena
krvlju. Zgrozila sam se od uzasa. Gledam tog koljaca koji se opet
obratio toj jadnoj zeni:
– Vidis kako ga mi mozemo usutkati da ne place! Vidis kako sam
ga ja nahranio, pa sad ne place! Cinicki se nasmijao i poceo se
udaljavati. zena je gotovo skamenjena, cvrsto privila dijete uz sebe,
pustajuci poneki bolni krik.
– Dragi Boze, ako te ima, zasto ne ucinis da se ovaj koljac paralise
i ukoci! sta mucini jedna ptica Bozija, rekla sam. cetnik je to cuo i
vratio se. Pitao je ko je to rekao. Ja sam povila i sagnula glavu. Pomislila
sam i mene ce zaklati. Pridruzio mu se zatim jos jedan cetnik. Stajali
su tu desetak minuta i onda se okrenuse i odose prema rijeci, nedaleko
od kampa. Tamo su vec ranije odvodili nase muskarce.
Isto vece cestom su prolazili kamioni prema Srebrenici. cuo se
sapat medu narodom, – Voze nase sto su zaklani?!
Sutradan sam se ukrcala u autobus iz kojeg sam povremeno
podizala glavu gledajuci kuda idemo. Pored puta, meni nepoznatom
mjestu, vidjela sam trojicu zaklanih. Rojevi muha su napadali na leseve.
Kad smo stigli u Tiscu, tu je bilo dosta nasih zarobljenika. Jedan je
covjek bio paralizovan, ali ni njemu cetnici nisu dali da krene sa nama.
Pomogli bi smo mu, ali nam nisu dozvolili. Ostao je iza nas.