Evo nekih predizbornih obecanja koja su data 1990. godine prlikom prvih stranackih izbora u bivsoj nam drzavi.
Citajuci ova obecanja covjek ima pomjesana osjecanja kada uporedi sta smo nakon tih izbora dobili. Smijesno a bogami i tragicno.
Ovo su izvodi iz arhive BH Dana.
Tramvaj zvani težnja
“Komunisti kažu da ćemo živjeti zajedno, što je i laiku jasno. Ali ne kažu da ćemo živjeti ravnopravno. Zbog toga HDZ traži ravnopravnost i zbog toga vjerujem da komunisti napokon silaze sa scene. Pa neće valjda uz Albaniju i Kubu Bosna i Hercegovina jedina biti komunistička zemlja”, grmio je s tribina, glavom, bradom i lulom, današnji čelnik Republikanske stranke, a tadašnji prvi hadezeovac Stjepan Kljuić, dodajući i da “Herceg-Bosna mora preći Zapadu, jer već imamo program Alpe-Adria”. Teško je, zaista, bosanskoj kvaziljevici, izrasloj na ostacima ustroja KPJ i njenih satelitskih samoupravnih izdanaka, bilo ponuditi išta što nije bilo već viđeno, rečeno, učinjeno. Doduše, bh. čelnik Saveza reformskih snaga Jugoslavije Nenad Kecmanović “otkrio” je nešto što bi i danas zazvučalo globalno revolucionarno na planu političkog marketinga: na optužbe opozicije da se predizborna kampanja “reformista” finansira državnim parama, Kec je iz rukava opleo da to “nije istina, i da će oni potpuno modernim, tržišnim pristupom finansiranju, od kampanje čak i profitirati”. Kako je to “perpetuum mobile” finansiranje bilo zamišljeno, ostaje i danas tajna. A nije ni uspjelo. “Nacionalne” su stranke, pak, imale dosta manevarskog prostora da vakuum neminovnog prelaska “tržišnoj privredi” i “višepartijskoj demokratiji” ispune magluštinom obećanja. Stjepan Kljuić, Radovan Karadžić i Alija Izetbegović: Kleli su se da neće koaliciju
Poput ove vizije banjalučkog hadezeovca Ante Ćosića:
“Borit ćemo se za čist grad s tramvajem, za čistu industriju (prehrambenu), borit ćemo se da naši ljudi trguju slobodno, pišu slobodno, da žive životom prosječnog Europljanina – Austrijanca, Švicarca, Francuza, koji će u svom gradu moći birati i kupiti sve vrste auta: Kadet, Renault, Mercedes ili bilo koji drugi… Nudimo dakle sistem iz kojeg ljudi neće bježati u Njemačku, Francusku, Švicarsku (Europu) jer ćemo ovdje stvoriti europske uvjete za život. U nas neće biti podobnih i nepodobnih, crnih i bijelih. Postojat će naprosto ljudi koji će se voljeti, slagati i raditi pošteno.” Alija Izetbegović je tvrdio da će se “Muslimanska stranka” u ekonomiji “zalagati za privredu malih, efikasnih i tržištu prilagodljivih firmi, hiljade njih ako je moguće, a u kulturi i prosvjeti za naše autentične vrijednosti”. Toga se valjda ni sam ne sjeća, ali Radovan Karadžić je netom po osnivanju SDS-a objavio: “Osnova našeg ekonomskog programa je socijaldemokratija.” Kasnije se to pretočilo u tirade o “osjećaju za socijalnu pravdu, koji je ukorijenjen u pravoslavlju”.