Anonymous
Ja se,ove posljednje aprilske noci,prisjecam prvomajskog praznika,uistinu,meni najdrazeg praznika.Godina je 1960.Mi djaci Nize realne gimnazije okupljamo se pred skolom “naoruzani” lilama(bakljama)sacinjene od letvi i limenki gulasa,farbe,djuveca,dobro napunjene piljevinom.Svi smo postrojeni i drektor Amir Praso svim sipa po jedan loncic petroleja,odrzi nam kratak govor,komandova pali i bakljada krenu niz Titovu ulicu,sacinjena od nekoliko stotina ucesnike.Prvi cilj je Vatrogasni dom gdje ploca u spomen prvoborca radnickog samoupravljanja – Mice Sokolovica,pa onda uz Tabhane pred Gradsko kino.Pjevaju se razne pjesme i obraca nam se Rusid Hodzic,tada nekakav sindikalni funkcioner.U vatrenom govoru spominju se radnici Fabrike duhana u Sarajevu,Klara Cetkin,cikaski radnici,revolucije…Nas to plaho ne zanima,zuri nam se na nasa odredista gdje smo pripremili gomile suhog granja.U prvi suton pale se vatre na Zorlovcu(ta je uvijek nekako bila najdomimamtnija),nasa na Kupusnjaci,gracanicka na Pticijaku,vatra Za Hridom.”Plamen se dize,a iskra sipa…”,osejrimo i nazad kucama,rano leci da bi se sto ranije ustalo.Uranak za Hridom,vatre pucketaju,janjci se okrecu,mirisu serbetnjaci i tamburaju KUD-ovi tamburasi.Do podne stariji pijani,zene ih tegle,mi mladjarija suknuli poneku rakiju i valjamo se niz proplanke Hapsana.