Veli meni babo:”Vidis onu dvojicu ucitelja sto stoje na dnu ucionice?Kad te prozovu, ti idi onom sto je deblji.Onaj sto pusi s cibukom.On je dobar ucitelj i znamo se dobro.”
Pogledah babu i klimnuh mu glavom.
Puna nas velika ucionica u skoli kraj Basce. Djece i roditelja.Ko sipak hercegovacki.Malo koga poznam.Podjehkoje dijete i pokoju mater jal oca.Vrucina i zapara u ucionici, a obuca se lijepi na pod.Premazan necijim crnim i zaudara na mesicku stanicu i na voz.Bas ko kad hoces da se popnes na Ciru.Najvise zaudara na pragove od sina.
Ma jedva su me kod kuce sulisali.Babo mi je viko da ce mi kupiti pistolj i sesir i opasac sa futrolom.Kroz plac ga upitah hocel i konja,a majka gladeci mi kosu veli da hoce,a i ona, veli, da ce mi nesta lijepo kupiti.Nena me drzase u krilu i zaucini da ce mi ona , kad joj stigne penzija ,kupti VEIKU SARENU LAZU.Kroz suze him kazah da cu ici.
Gledam ucitelja sto mi ga babo pokaza.Stoji sa cibukom. I golem i podebeo.U odijelu.Smjeska se na svako celjade sto njemu pridje.Na strani od katedre dje on stoji ima vec podosta djece.Prozvase moje ime i prezime.Tamam da sam stio iz babine ruke sto moju drzase, krenuti, on , sagevsi se do uha mi ,ponovo i potiho kaza mu ime i pokaza mi prstom pravac.Iskliznuh mu iz ruke i krenuh haman s vrha ucionice.Kad sam bio na domak katedri pogledah jos jednom “mog” ucitelja,ama kratko te ondah okrenuh ocima na onog drugog.Povisok,plavih ociju. I on u odijelu.Lijepo pocesljan i ko malo mu glava stoji nakrivo u lijevu stranu.Oko njega nema pesestero djece.Bijah vec pred samom katedrom.Cujem u zamoru djece i babu dje vice:”Miloradu idi!”.Leti vrijeme za dje cu.Skrenuh pored katedre nalijevo i stadoh pred onog sto se ne zove Milorad.On mi se blago nasmijesi , zagrli me i namjesti me pored sebe.Da stojim sa njim ne skidavsi ruke s mog ramena.
Isprozivana sva djeca.Pocese prilaziti babe i tate , majke i mame.Priso i moj babo.Ne gledam ga.Al me nije strah.Ja sam kod mog ucitelja i on babo, mi nemere sad nista.
Stajau roditelji neki vakat kroz razgovor sa uciteljom i taman da krenemo u svoju ucionicu i da imamo prvi cas sage se moj ucitelj,ma nije se sageo, vec cucno i priso mi glavom do moje i tiho me priupita:”Bil ti sad sa tvojim ocem u Mesice?” Klimnuh mu glavom da bih.Pogledah u babu.I on sa smijesi.Pruzi mi ruku i izvede me iz skole.
“Hajde sjedi na svoje mjesto pa cemo za desetak minuta krenuti.”
Babo mi u to vrijeme vozio “Londonca”.Autobus golem i dugacak , al bijase kusav.Bas ko da je imo samo po nosa.To pola nosa bijase kabina dje je sjedio moj babo na sjedistu ,a do njega bih sjedi ja na naku zeljeznu kutiju sa halatom.I pravac Mesici , po narod sto je cirom doso iz Sarajeva il odnekud drugo, iz pravca Ustiprace.
Ucitelja Milorada Kozica sam dugo izbjegavo vidjeti jer me bilo stid sto babin i njegov dogovor ne ispostovah.
Dugo godina poslije toga sam uso u kabinet prof.Dzevada Jahica po neku literaturu, bijah na trecoj godini slavistike.Veli mi da sjednem za sto i predstavi me sugovorniku ko stdenta ne pominjavsi mi ime.Meni jos rece da ce razgovor kratko trajati .Razgovarahu oni neki vakat.Poglenuh nekolko puta u sagovornika.Stariji covjek.Poglenu nekolko puta i u ruke tog neznanca.Pa opet poglenuh , duze i pazljivije.Pa opet u ruke i u glavu .I bijah siguran.
“Izvinjavam se sto vam prekidam razgovor, prof. Jahicu , ali ja to sad moram.”
Ustadoh sa stolice,malo se ko poklonih “nepoznatom covjeku” i “…Oprostite , jeste li vi Ljiljanic Jozo?…”
Covjek dize glavu i pogleda me.Pogleda me i iznenadjeni prof.
Ne docekavsi da neznani odgovori , jal da sta Dzevad kaze nastavih “…Vi ste!Vi ste Ljiljanic Jozo moj prvi ucitelj.U Rogatici.”
Usta i on sa stolice i gledase me neki kratak minutak.
“Jesi li ti Kemo? Omerov!?”Klimnuh mu da jesam.
Dugo smo stajali cvrsto zagrljeni i plakali smo.
Taj prelijepi cin , to neopisivo lijepo osjecanje traja.
Neko vrijeme poslije, pita me Dzevad po cem poznah nepoznata covjeka, ito nakon toliko godina.Rekoh mu da mog prvog ucitelja Jozu poznah po prstima i po onom osjecaju sto ga imadoh kad sam mu prvi put priso pri upisu u prvi razred.”Poznah prste sto su mi prve petice ispisivali u mojoj teki i sto su mi svaki dan u skoli il u babinu autobusu kosu milovali.”
Moj prvi ucitelj Jozo me je ucio samo pola godine i onda je odselio.Negdje.Nikad vise ga nisam vidio niti sta o njemu cuo.
Kad smo se nakon tolko godina ponovo vidjeli u kabinetu Jahic Dzevada,profesora, bijasmo obojica njegovi studenti.Moj ucitelj kao predsjednik Izvrsnog odbora opstine Kakanj, a ja ko mladi nastavnik sa prvom sluzbom u Zepi.