Dž A M B E G
Ima jedno malo egzotično planinsko mjesto na našoj opštini,a zove se Čukojevići.Iz tog mjesta vode
porijeklo Džembegovići.Najpoznatiji od njih je svakako Mujo,zvani Džambeg.Živio je u Gračanici.U kućici do uskog
sokačića,u kojoj je ranije bio Vehbija Mlatišuma sa svojom porodicom.S poslom bio u pilani.On je bio prvi naš
ministar.Samoproglašeni.Negdje poslije onog tamo rata na području Žepe,pojavio se naš Mujo i predstavio kao
ministar.Saveznog ranga.Narod povjerovo.Neuk,a i zabačeno.Bilo je to vrijeme otkupa.Ušo i naš ministar u tu
logistiku.Vraćo narodu oteto i izdavo neke blokiće.Plaho mu bilo,ali kratko trajalo .Sčolili ga drugovi plavi i oni u
dugim kožnim mantilima.Za bobu nije fasovo Goli otok.
Kako se izvuko,samo je on znao.Nije pričo za ovo drugo,a
ministrovanja se rado prisjećo.Taman kad se to smirilo,pojavi se drugi belaj.Ljubavne naravi.Hoće,bez njegove
volje da mu dovedu neku seosku djevojku.Nije je ministar begeniso.Bila punija.Imalo je na svaku stranu,i više no
što treba.Naši bi stari rekl,i biba.Što rumenija,što punija je značilo zdrava.To je tada bilo kul.Ni blizu sadašnjeg
poimanja ljepote.Što mršavije,to poželjnije.Zbog jeftinije ishrane.Nema šta drugo biti.Dumo Mujo po vaz dugi dan
kako da izmakne nanijećenoj sudbini i smislio.Kupio čestitku sa kovertom i naslovio na tu curu.Zamolio jarana da
je preda.Jaran to rado učini,kontajući biće svatova.Odnese pismo i dade curi,nadajući se odgovoru.
Otvori rumenka kovertu i onu čestitku i pročita Džambegov stih:
– Draga moja hampipijo,
– Ja bih se uz tebe pripijo,
– Baško mrav, uz truho panj!
Zacrveni se još više i prosikta:-Baraba ministarska! Baci pismo i zaključa se u kuću.Uze jaran pismo,onako
posramljen ,pročita one stihove.Nasmija se i naglas prokomentarisa:-Bome hoće ministarku.Što ti je vlast?
Džambeg je bio i vjerski. Išo u džamiju,a i musaf često u rukama držo.Volio je mujeziniti.A i bastalo mu.
Imo je nazalan avaz,al melodičan.Onakav,kakav odgovara arapskom jeziku.I onaj narod ga je volio slušati dok uči.
Godišnje odmore je prilagođavo Ramazanima.Za njihov dolazak se baška pripremo.Ko i svi istinski vjernici.
Obično bi ga lokalna IVZ slala da vodi neki okolni džemat,gdje nema stalnog hodže,a ni vjerskog objekta.I njega
su nazivali hodžom.Slali bi ga da taj blagoslovljeni mjesec klanja teravije i predvodi džemat.U to vrijeme ,sve su se
naše lijepe mahale baška pripremale za taj mjesec posta.Dok bi Džameg vodio neki od okolnih džemata,Tafro bi
se okanio vatrene vodice i cijeli bi preposti , uz obavezno prisustvo u donjoj čaršijskoj džamiji.Ništa drugačiji nisu
bili iftari,ni u našim mahalama,od onih bistričkih,o kojima Hanka često priča.Naročito djeci.Isčekivanje
kandilja.Miris Kikićevih somuna.Pogotovu taj miris,koji je tada jedinstven,neponovljiv.Ama,čini mi se da bih se
najeo od onog mirisa ,tako je zamaman bio.
Te godine našeg hodžu zapo sočički kraj.Gazije.Fino se pripremio za vazove,teravije,mukabele.Sve kako
tom dragom gostu priliči.Nakon klanjanja tri teravije vidi naš Mujo da su iftari potanki.A i sehuri.Nisu onako kako
je on naviko.Mogo je pofino pojesti.Bez zapisa.Pričali su da jednom za opkladu u firmi spuco dva tanjira graha i još
dvadesetak friških šljiva.I tražio još.Četvrte večeri ,nakon akšama,sa svojim radnim kolegom zapodjenu muhabet:
– A fali li ti Ifetina sinija ,Mujaga?
-Jašta nego fali.
-A jel baš?
-E jes baš.Naviko sam ti ja na njene dolme,pa burek,pa sirnica.Kad to ofetim,onda keške.Tek onda dođe slatko.
Jal kadaif,baklava il hurmašice.I hošaf ,naravno.Kad završimo teraviju,onda kahva i mivka.
-E, ovdje nije baš tako.
-Vidim.Ubrzo ćemo to mijenjati.
-Kako bolan Džambeg?
-Saćeš čuti.
Običaj je bio da se u svakoj prigodi u vrijeme posta džematlijama drži vaz.Nakon nekoliko proučenih ajeta
iz Kur’ana ,Mujo otpoče: drage moje džematlije.Ja znam da ste Vi vrijedan narod,i da činite po dobar džemat.
Plaho ste me primili, i fala Vam.Ali Vam moram nešto reći što je naš adet,pa i đaez,a moglo bi se kazati i farz. Za
onoga ko ne ispoštuje velika grehota.Lijepo je što klanjamo kod različitih domaćina,al’ bi još bolje bilo ,kad se
hodža ugosti, da se za iftar iznese sve što se ima.I rad hodže i njegova posta, i rad samog džemata,a vala i rad
susjednih sela.Znate,nije dobro da u ovom prelijepom mjesecu,neko tamo kaže,da su loše ugostili svog musafira.
Nego se nemojte tuljiti.Slobodno Vi od sutra za iftar i sehur iznesite na sofru sve što imate.Pa bujrum.Dužnost se
mora poštovati.
Osta onaj svijet pokunjen,pomalo osramoćen,a i zamišljen.Naredne teravije,narod iznosio svu zahiru što
je imo.Sve do bajrama.Pasovalo našem hodži Džambegu.
I sad nemojte reći,da Bog ne pomaže do tri puta.
Pogotovu,ako vjerujete.
Ko i našem Nasrudin hodži.
Sve što je dunjaluk imo,imala i mala Roga.
Kažem Vam!
Gledajući arhivu rogatica.com.,mjeseca Ramazana hidžretske 1432
Aci Tagor 1414
P.S. O njegovom sinu, heroju, Halilu u drugim kazivanjima.