NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Prije neg bijela rada
izgubi vijenac s glave
pozurimo iz grada
u brda sto se plave.
Tu cipkast potok pjeni
nemiran ko cigra,
u vrbovoj se sjeni
s razlickom vjetar igra.
Tu zivi zova starinska
a s njom bagrem mlijecni,
koliba u sumi niska
pod slapom mlinovi rijecni.
Tu svici vatre pale
kraj izvora sto zna,
sanjive price male
po svunoc da im tka.
Stog hajdemo iz grada
sto nas od sunca skriva
tamo gdje bijela rada
u tami srecna sniva.
Spustile se sjenice
na bozurov zbun
da izvezu maramice
pticima za kljun.
Kao prelje, kao tkalje
ko vezilje, kao svalje
zice zlatne svu noc
prele, djerdjefice razapele,
zutim kjlunom carale
maramice sarale.
Vezle ptice maramicu
pticima za kijavicu,
kad se koji prehladi
neka rubac izvadi,
nek sleti na zbun
i obrise kljun.
Odkud oci Idici
ko svici u sumici
sto se svu noc zmurke
igraju kraj pecurke?
Mozda su ih nasle rode
kad su isle u jagode,
ili su ih skoljke bijele
iz jezera iznijele.
Odkud Idi trepavice
ko lepeze, ko metlice
kojima su pticje mame
mele gnijezda od slame?
Mozda sui h donijele
vjeverice sa vrh jele,
lastavice sa kraj mora
leptirice sa izvora.
Nije Ida sred sume
nasla oci blistave,
niti su joj s mora ptice
donijele trepavice.
Mama ih je rodila.
Jesam li pogodila?