MAJCI
Nikad više, nikad više
Ti me nećeš blago zvati,
Nikad više tvoje ruke
Zagrljaj mi neće dati.
Nikad više, majko moja,
Ja ti neću glasa čuti,
Nit’ će sinak na tvom njedru
Počinuti, odahnuti.
Tvoj poljubac, svet i mio,
Sledila je samrt kobna, –
Od vjernoga sina tvoga
Otrgla te humka grobna.
Hladno ti je… I meni je
Bez ljubavi, bez tvog krila,
Kô da nikad moja duša
Ogrijana nije bila.
Sve je pusto, nikog nema
Što mi može pokoj dati,
Nema onog kog sam zvao
Slatkom riječju “mila mati”.
Nema, nema… Svijet je malen –
Tvoja ljubav viša mi je,
Jedna cigla iskra njena
I od sunca ljepše grije.
Tek pod njenim blagim žarom
Ja sam lako tiče bio,
Imô krila, pa pod nebom
Raj i slatki život pio.
Sve mi bješe vedro, sjajno,
Kao milost oka tvoga;
U ljubavi tvojoj, majko,
Osjećô sam svetost boga.
Osjećo sam da je život
Nepregledno polje cvjetno,
A ja čedo razdragano
Što po njemu trči sretno.
A sad, majko, sve je pusto,
Nema sunca da me grije,
Nema tvoje blage riječi
Da me pita kako mi je.
Nema, nema… Crna java
Žalosna mi slova piše:
Da te nikad, majko mila,
Zagrliti neću više…
Nikad više… Tek na nebu,
Pred dverima svetog raja,
Ja ću opet mirno snivat
Usred tvoga zagrljaja
U Mostaru, 27. novembra 1897.
Aleksa Santic