behar
Participant
    Post count: 514

    NA PRAVI PUT SAM TI MAJKO IZAS´O

    Skender Kulenovic

    Mati moja:
    Stabljika krhka u saksiji.
    pod strehom pitoma kumrija.
    Vijek u cetiri duvara.
    Celo na zemlji pred
    svojim Allahom
    velikim i milosnim.
    Derviš s tespihom u tekiji.

    U mejtefu,
    u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
    ovaj i onaj svijet ugleda:
    Po kosi osjeti rosu meleća,
    na uhu crni šapat šejtana,
    u srcu prelest saraja džennetskih
    i stravu vatara džehennemskih,
    pred očima čengel strašnog Azraila
    što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

    Djevojkom,
    s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
    i preko sokaka, zavrnutih dimija,
    rumenim je listovima trepetala
    kaldrmom grbavom pod kućom
    mokrim je nanulama klepetala
    od muških je očiju bježala:
    čista da dođe onome koji joj je zapisan,
    kadifa bijela i kap rose sabahske
    na njegov dlan.

    Na dan
    petput je od svog Allaha iskala
    taj da joj bude
    mlad i pitom
    k’o softa
    i k’o kadija
    pametan.

    Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
    Srmom i jagom u čevrme slivala.
    Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
    “Koliko je duga zima bila….”

    Na pjesmu: mjesečinu,
    na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
    Allah joj njezin,
    na dlanu svoje milosti,
    spusti sa njezine zvijezde sudbine
    duvak paučinast, ucvao zlatima
    bogatu udaju:
    Te ićindije,
    Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
    fijaker stade pred avlijskim vratima,
    siđoše jenđije.
    Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
    Srce glomnu.
    Glava prekrvi.
    “Tako ti velikog straha i milosti,
    on da mi bude dobar i ugasan
    i ne odmiči me u daleku tuđinu,
    i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!”

    Premrlo krto joj tijelo
    U feredžu,
    u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
    staviše.
    K’o ranjeniku,
    Glavu joj bijelim tulbentom
    Zaviše.
    K’o s ovim svijetom,
    s rodnom se kućom i Šumećem,
    u Šumeću suza, majci na prsima,
    rastajala.
    K’o mejita,
    obeznanjenu je u fijaker unesoše,
    i dva je ata,
    k’o na onaj svijet,
    zanesenu ponesoše
    i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
    mom je ocu
    donesoše.

    Usnom i čelom,
    tri nove ruke poljubi:
    svekru, svekrvi, njemu.
    I kako tada sakri pred njim oči,
    nikad mu više u njih ne pogleda.

    Nit joj bje softa, niti kadija !

    Pred svitanja,
    prigušljiv dah i lampu,
    uz mrtvi sokak
    batrgav mu je korak osluškivala.
    Pjanom,
    kundure mu obljuvane odvezivala.
    Stranca,
    pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

    Voskom podova i mirisom mivene puti,
    svjelinom odaja i grla,
    kajmakom na kahvi,
    cimetom jela i tijela,
    zalud ga je, zalud dočekivala:
    Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
    dlanovima dragosti,
    već je istrga klještima požude.

    Poslije svakog poroda,
    šamijom se mrkom podnimljivala.
    Zelene nokte
    u tjeme joj je svekrva zarivala:
    Bez njenog pitanja
    ne dahnu.
    U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
    “Golemo nešto, golemo sam ti skrivila”- Allaha je
    zazivala – svakog klanjanja.

    Na tespih žuti suze ćehlibara,
    na žute usne: zapis koji šapće,
    na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
    Allah joj njezin,
    prstom svoje milošte,
    otrese sa njene zvijezde sudbine
    rosu vedre rumeni
    nur u pomrčinama:

    Te noći,
    ja joj se rodih: sin ko san!
    Izažeh joj se iz krvi:
    Bijeh joj razgaljenje u grčinama
    Odlomih joj se od srca:
    Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
    Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
    Hasis tupim mozdinama.

    Ko pjenom smijeha,
    sapunicom je omivala butice mi rumene,
    ko u dusu,
    u pamucne me uvijala pelene.
    Dojkom ko hurmom
    na usta mi je u besici slazila.
    Ko u svoj uvir,
    na dojku je uvirala u mene.

    Nad dahom mi je strepila ko jasika.
    Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
    ko jablan uz vodu,
    i da joj ubijelim,urumenim
    ko djevojka pod samijom,
    i da joj upitomim
    ko softa pod ahmedijom
    da joj ne budem kockar ni pijanica,
    nego sve skole da joj izucim,
    i da joj budem
    ucevan
    i ljudevan
    i kucevan,
    i da se procujem u sedam gradova
    pa da me onda na glasu kucom ozeni,
    pticom iz kafeza,
    koja ne zna na cem zito,
    na cem vino raste,
    o kojoj se prvi momci izlaguju
    petu da su joj i pletenicu vidjeli,
    o kojoj krmeljive ebejke sapucu
    ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
    Kucom i dusom
    mir i bogatstva da joj rasprostrem,
    kucu i dusu
    bajramskim slastima da joj zalijem,
    pa kad joj se vratim iz carsije,
    podvoljak da mi udobrovolji
    sofrom raspjevanom,
    nevjestom sjetovanom,
    a kad joj od srece i godina
    ohlade kapci ocinji,
    ja,vid joj ocinji,
    na svojim da je rukama,
    sretnu i mrtvu,
    u kabur meki polozim
    ko u dusek dzennetski,
    zemlji i Allahu njezinom
    da je predadnem pravednu…
    A trut begovski i rakija,
    u ocu muska pomama
    – kucni hajduci vukodlaci –
    kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
    dok jedne noci dodje poplava,
    odnese zemlje i kmetove,
    a zadnji dukat,sto joj ostade,
    zadnje zrno bisera,
    zadnji cilim
    pojede
    rz begovski bezruki i glad bezoka:
    Rodnu kucu prodasmo
    i gola cerga postasmo,
    plasljiva,kirajdzijska…
    Od tespiha su joj jagode drvenile.
    Od aminanja joj usnice mavenile.
    Ko trulez slezenu
    memla joj je progrizala zelena
    dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
    Pijavica gladi
    tjemena nam je nesvjesticom sisala.
    A ona,
    ko zemlja pregladnjela,
    u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
    Od starog zara haljine mi skrojila
    da joj u skoli ne krijem golih laktova,
    a kad joj se vracah s knjigama,
    s gladju u mozgu,
    sa zimom pod noktima,
    dva mi je promrzla krompira gulila
    i nekakvu mi pticu bajala
    koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
    Samo da jednom kucu i srce joj napunim
    i na put pravi da joj izadjem…