[img size=150]http://photos-a.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc1/hs164.snc1/6140_1179148002981_1356585645_30513728_2000877_n.jpgSERGEJ
[/img]
JESENJIN ( 1895 – 1925 )
PISMO MAJCI
Jesi l’ živa, ti, starice draga?
Živ sam i ja. I pozdrav ti šaljem!
Nek večernja ona svjetlost blaga
Dom tvoj kupa neviđenim sjajem.
Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da često izlaziš do puta
S iznošenim starinskim kaputom.
Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika punu stravom tamu:
U kafanskoj tuči kao neko
Zario mi ispod srca kamu.
Nemoj više biti brižna lica!
Samo strepnjom strašno mučiš sebe.
Nisam tako teška pijanica,
Da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, nježan sam i sada,
Živim samo jedno sanjajući,
Da se opet iz ovoga jada
Što prije vratim našoj trošnoj kući.
Vratiću se kad nam bašta granje
U proljeće bijelo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budiš ko prije osam ljeta.
O, ne budi odsanjani žamor,
Ne oživljuj što je htjela duša –
Odveć rani gubitak i zamor
U životu moradoh da kušam.
I ne uči da se molim. Neću!
Minulo mi prošli dani skriše.
Samo ti mi, majko, nosiš sreću,
Kao ti mi ne sja niko više.
Zato nemoj biti zabrinuta,
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi prečesto do puta
S iznošenim, starinskim kaputom.