ZNAM
Ponovo sama…sama sam uvijek i bila,bolna istina,prokleto oko suzi kad se sjeti,
zasto nisam zvijezda da ti nocas sijam,zasto nisam padalica na nebu,sto umire i leti.
Fale mi necije rijeci,neki pogled,fali mi neko,nesto,ljubav,bilo sta,
zivot igra igru samnom,ali znam da nemam nista…
Mozda ce nekad da se rodi neko ko ce da me shvati,
ali kasno ce tada biti,ne moze vrijeme da se vrati.
Nikad mi nije bilo tako tesko kao ovih jesenjih dana.
kise,tisina,moj grad,brdo uspomena i srce puno rana.
Krenem tako predvece carsijom,i vec kod mosta podje u grudima da pece,
zudnja i uspomene,zle,cekaju tu svako vece.
Dugo vec pjesme pisem,lazem sebe,kao tako se tjesim,
a svaki stih samo vise boli,ne mogu stvar da sa sobom rijesim.
Znam da nikad necu pronaci ono sto sanjam,covjeka jednostavnog i covjeka da me razumije,
da mi bude sve,da shvati moje hirove i da prastati umije.
Bas takav nigdje ne postoji,da mu budem kraljica,
njegovo maleno i mila djevojcica.
Covjek da ima srce,da mu se uvjek mogu nasloniti na grudi,
covjeka da me voli,da me vjecno ljubi.
Poput krika tisina probudi mastanja,dok je jos noc,cudna neka tama,
probudi se nesto u dusi,cudna sjeta,zelim,sanjam,a znam…ostat cu sama…
SUMEJA KAIMOVIC