__________
Bas mi je sada povoljan momenat da postavim opet ovaj tekst o mostarskim pjesnicima onako kako nam je nas dobri Zuko Dzumhur davno govorio, kad je prije vise od 30 godina hodoljubio Mostarom.
„ Moj prijatelj, pjesnik Stevan Raickovic kaze: „Santic je bio srpski pjesnik ali i Muslimani su ga smatrali njihovim. Kada je umirao citav Mostar se vajkao: Boze, kuda li ce sad nas Aleksa? U raj ili u Dzenet?”
Dok sjedim u tisini skromne pjesnikove sobe kao da cujem kako Santic zbori svoje stihove:
“Moj zivot nije proteko zaludu!
Sudba je moja ko sudba ratara:
Plodove svoje teko sam u trudu,
I moje celo mnogo trnje para…..”
Lijepo je kada gradovi podizu spomenike svojim pjesnicima. Dobro je kada gradjane makar i u njihovim setnjama po parkovima, alejama i perivojima predvode pjesnici.
Pokraj turbeta pjesnika Osmana Djikića sjetih se Antuna Branka Simica i njegovih stihova: “Pjesnici su cudjenje u svijetu”
“Pjesnici su cudjenje u svijetu.
Oni idu zemljom i njihove oci
velike i nijeme rastu pored stvari.
Naslonivsi uho
na cutanje sto ih okruzuje i muci
pjesnici su vjecno treptanje u svijetu.”
Sa Hamzom Humom sam poslednji put sjedio u Pocitelju. Bilo je to nekako pred njegovu smrt. Bio je vec umoran, bolestan i star. Gledao je prema Sahat kuli i rekao: “Od prvog honorara koji budem primio kupicu o svome trosku sahat za ovu staru Sahat kulu.” Nazalost nije docekao taj honorar. Kao da mi je u amanet ostavio svoje stihove:
“Pa ipak kad jednom sklopim oci
Zelja ce posljednja biti
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose….. “
Zuko Dzumhur ( Hodoljublja )
