Na Brezovaci
Hadzici, 03 maj 2010
Koji kilometar uz Igman iz Hadzica stize se na Brezovacu. Igmanska cesta naravno vodi dalje za Malo polje, Veliko i dalje za Bjelasnicu. Brezovaca je spominjana cesto u ratu jer je tu bila linija razgranicenja izmedju nasih Igmanskih branitelja i cetnika u Hadzicima. Danas je sve drugacije, cetnika ni na Igmanu, ni u Hadzicima, ni na sesnest puskometa nema. Ljepota, mozda sam i najvise zbog toga zavolio Hadzice i volim ih onako kako sam volio i Staru Rogaticu. Haman onako. Naravno necu i nesmijem zaboraviti ni to da je moja Esma hadzicanka…
Onako spontano, to predvece, zovnusmo Edu i Belmu da odemo uz Igman negdje na kahvu. Belma je zavrsila svoje zubarske skole i sad ima vise vremena za hodanje. Oni nam predlozise planinarski dom na Brezovaci. Prolazimo cesto tuda i vidimo sehidsko mezarje i neki objekat. Vjerovatno nismo pridavali paznje pa nismo ni zamijetili da je to Dom Planinarskog Drustva “Brezovaca” iz Hadzica.
Kako stigosmo gore i nadjosmo slobodan hastal napolju odmah vidim da nesta nestima. Atmosfera je nekako drugacija nego drugdje. Nekoliko veselih, i prilicno razdraganih drustava od kojih je najbrojnije ono oko vatre koja je ujedno i mjesto za rostiljanje. Cvrce i mirisu specijaliteti sa rostilja.
Jos je pohladno pa u sami sumrak udjosmo u salu planinarskog doma. Ambijent predivan…
Po povratku odlucismo da ce mo opet navratiti cim dodjemo u Bosnu naravno sa istim drustvom a sto se nas tice moze biti i prosireno.
Kockice se polahko sklapaju i moja Esma pocinje da razumije ono u vezi ranceva i ostale planinarske opreme koju evo vec par godina polahko nabavljam i lagerujem kuci u Hadzicima.
Iako sam se jako rano poceo baviti planinarenjem uvijek sam, a i sad tvrdim, da je planinarenje najljepse u drugoj zivotnoj fazi a mozda jos i ljepse u starosti. Sjetim se onih vitalnih i veselih starih planinara od nekad.
Samo zdravlja ako Bog da a uclanicemo se u PD “Brezovaca” Hadzici cim stignemo u Bosnu…
Esma, Edo i Belma
:)