Nedjelja 01 juli ’07 – Rakovicka korida
Kao i obicno usto sam prvi.
Obuko sorc, otiso u wc i onda na balkon.
Protego se dobro, zazmirio i udahno duboko.
Tako osjetim najbolje okus i miris Bosanske have.
Onda nekoliko minuta uzivanja gledajuci u daljinu.
Pravo ispod mene su Hadjici udaljeni samo nekoliko stotina metara.
Vidim ih ko na dlanu.
Dalje idem pogledom prema Mostarskom raskrscu, u pravcu Sarajeva.
Zaustavim se pogledom na ponekoj kuci koje prosle godine nije bilo ili je bila tek zapoceta.
Bosna mi sve ljepsa i izgradjenija.
Sledeci dio mog rituala je silazak pred kucu,
postavljanje stola, stolica i cekanje da ostali ustanu.
Piju se kahva i caj (onaj od ljekovitog bilja sa Bjelasnice),
i dok ostali umacu keks, ja doruckujem.
Naravno na kahvu je preso i Zenga sa svojima,
a tu su i moji punac Mumin i punica Duda.
Tako nam prodje prije podne u muhabetu.
Puno vruce i taj dan ce u Sarajevu biti 32 stepena,
(neznam kolko je to onih Purkovih hata).
Oko podne polazimo na Rakovicku koridu:
Ja, moj punac, Esma i Sumeja.
Ostali nece zbog vrucine.
Nekoliko kilometara i eto nas.
Vozimo se makadamskim putem kroz livade.
Redari nam pokazase gdje da parkiramo.
Puno naroda iako borba bikova pocinje tek u 5 popodne.
Nisam Bogzna ljubitelj tih borbi, ali to ne umanjuje moje uzivanje,
jer sam tu zbog teferica.
Uzivamo u ljepoti snaznih bikova i to me vraca u sjecanje na nekadsnji sajam stoke u Rogatici, na hajvanskoj pijaci.
To mi pobudjuje sjecanja.
Kasnije odlazimo u zabavni dio gdje su lingispiri i ostale dzakonije uglavnom za djecu.
Sumeja je odusevljena i svuda je mozes vidjeti, po raznoraznim atrakcijama.
Cijeli teferic mirise na pecenje.
Po mojoj licnoj procjeni u istom momentu se vrti,
sigurno preko 150 janjaca.
Satori svuda i mi sa zavlacimo pod jedan da se osvezimo studenim sokovima.
Sumeja ispija brzo svoj sok i zove nas da se vratimo atrakcijama.
Kazem joj da ima cijeli dan na raspolaganju.
Muzika tresti na sve strane.
Moras malo glasnije pricati da bi se culo ali nema veze, ne para usi.
Pod jednim satorom pjeva i Hasiba Agic, nasa dobra pjevaljka.
Djaba je oci saraju po narodu trazeci nase Rogaticane.
Prvog srecem starog sumara Agana Zivalja sa vrha Biljinovca.
Jako smo dobri, a bili smo i u ratu u Kaknju cesto skupa.
Poslije srecem bracu Cakarice: Zahida i najmladjeg Mobu.
Meni posebno draga raja iz Novog naselja.
Zahid mi je bio i kolega u TPR-u.
Pitam gdje je srednji buraz i saznajem da je otiso za Ameriku
poslije rata.
Cakarici su bili za vrijeme rata u Fojnici.
Od Mobe saznajem da smo se nas dvojica vidjeli i ’92
na Visegradskom Crnom vrhu.
To sam bio potisno skroz iz sjecanja.
Slikala me Sumeja sa njima.
Oni onako krupni a ja malehan medju njima, iako i ja imam 90-ak kila.
Dok tako muhabetimo prilazi nam Hikmet Roljak i malo kasnije i Zaim iz Satorovica sa sinom.
Fino smo promuhabetili…..
Narod se poredo po strani u iscekivanju pocetka borbi.
Pakleno je vruce i narod sebi pravi hladovinu jasikovim granama.
Narod navija ko da je prava utakmica.
Vec je kasno popodne.
Pregledali smo prvih 5 borbi prije pauze i odlucili da idemo kuci.
Kupili smo pecenja za raju kod kuce i posli prema autu.
Sijelo smo nastavili kod kuce, i tu sam se dogovorio sa Zengom,
puncom Muminom i komsijom Mutom,
da u petak idemo na Bjelasnicu u Lukomir naobdan…….
A sutra zna se: Sarajevo……..