Senad Bašić
Otkako se krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća pojavio na bosanskohercegovačkoj pozorišnoj sceni, ali i na filmu Senad Bašić odmah se našao u samom vrhu naših najistaknitijih glumaca. On je izvan svake sumnje glumac velike unutrašnje snage kome ni u našem skučenom prostoru nije tijesno i u kojem on, iz uloge u ulogu, stasava u glumca kojeg volimo čak i onda kad napravi pokoju bezazlenu scenu izvan scene. Dakle, riječ je o sjajnom glumcu, ali i cjenjenom pedagogu, profesoru akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Djeluje, dakle, na vrlo skučenom prostoru, bez medijske podrške, bez, da kažem tako, normalne i uobičajene logistike kakva obično prati prave zvijezde. I pored toga, zahvaljujući jedino svome raskošnom talentu Senad Bašić je izgradio i značajnu međunarodnu filmsku karijeru. Mogao je i više, ali splet užasnih balkanskih okolnosti nije mu ostavio prostora za još veći razmah, pa i svjetsku slavu za koju ima predispozicije, ali nema ambicija. To će se najbolje pokazati na primjeru razgovora što sam ga sa Bašićem vodio u mome automobilu na putu do Zenice gdje sam ga svojevremeno povezao na Festival domaće drame da primi kozna koju po redu nagradu za najbolje glumačko ostvarenje. Pamtimo ga iz brojnih sjanih uloga na sarajevskim pozorišnim scenama, ali i iz filmova i televiziskih serija kao što su: Praznik u Sarajevu, Poslednji skretničar, Savršeni krug, Welcome to Sarajevo, Gori vatra, Ljeto u zlatnoj dolini, Nafaka, Kod amidže Idriza i brojnim drugim. Pola u šali,pola u zbilji, zamolio sam ga da za Holivood, gdje sam upravo trebao otputovati jednim drugim poslom, skicira svoju biografiju.
Rekao mi je:
-Vrlo teško je to uraditi za Holivood. Vrlo teško. Iz Bosne se ne može, može samo za Bosnu a za Holivood ne znam. To je neki drugi svijet.
– Onda za Bosnu…
– Za Bosnu nekoliko rečenica. Pa, otprilike, bavim se ovim budaleštinama. Dobro prolaze budaleštine u Bosni…
– Zamolio sam te samo za nekoliko činjenica iz biografije…
– Rođen sam u Trebinju daleke 1962, godine. Pola osnovne škole sam završio u Beogradu a pola u sarajevu. Na ilidži sam završio gimnaziju, a Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Glumac kamernog teatra od 1987, godine. Tezgaroš gdje god sam stigao po bivšoj Jugoslaviji, onda tezgaroš u ratu uglavnom u opkoljenom Sarajevu, onda tezgaroš u Federaciji, sad sam tezgaroš u Kantonu, idem tezgarenjem prema opštini, pa ću vjerovatno završiti u mjesnoj zajednici.
– Polahko osvajaš teren. Polahko unazad, a ja hoću naprijed, u 25, stoljeće, pa želim znati šta bi ti volio da se tada, u 25. stoljeću, zna o tebi i koje svoje dragocjeno iskustvoiz ovog vremena možeš odaslati u to stoljeće?
– Vrlo teško. Za glumca je posebno teško. Ako nešto može o glumcu da se sačuva 300 – 400 godina to znači da je bio ingeniozan glumac.
– I Šekspir je bio glumac.
– Ali ipak nije ostao poznat po tome. Volio bih, eto, da znaju da je bio jedan Senad Bašić koji se bavio pehlivanstvom.
– Taj pehlivan ima i neko svoje iskustvo koje može biti dragocjeno onima u XXV vijeku. Koje je to iskustvo? Koja vrsta iskustva?
– Mislim da je to ljubav, ljubav prema osjećanju prema glumi, prema poslu. Mislim da se ni jedan posao ne može raditi bez ljubavi. Ali ovdje se ne radi o onoj cmizdravoj ljubavi, dakle ne o ljubavi holivudskog tipa, nego o ljubavi zbog koje se malo pobije, zbog koje se malo i za kose počupa, zbog koje se i strast dosanja i odsanja i prosanja pa da se u jednom trenutku ne zna da l’ to bi san ili to bi život. Zaista….
Vehid Gunic