Moji savremenici (2)
Harudin Varešanović
Od vremena kada je Sabahudin Kurt u Kopenhagenu 1964. godine kao prvi Bosanac nastupao na Pjesmi Evrovizije, i od vremena kada je zanosna ljepotica Aida Krainović pravila prve korake kao pop-pjevačica, Azra Halilović kao džez-pjevačica, kada je Dragan Stojnić pjevao o bivšoj ljepoti, Vlado Hamić o četiri mladića, Kemal Monteno o Rešinoj Lidiji, pa do današnjih dana ove dramatične, pa i sudbonosne 2007.godine, mi boljeg pjevača od Hajrudina Harija Varešanovića u toj vrsti muzike nismo imali. Kako god su nam se u narodnoj muzici desili Zehra Deović i nenadmašni antropološki pjevački fenomen Safet Isović, tako nam se, eto, desio i Varešanović. Taj sjajni dječak sa Vratnika, i kada je dostigao planetarnu slavu, ostao je onaj dragi, lijepi, njegovani dječak iz komšiluka, i sada spreman da sleti do dućana da vam začas kupi prašsak za pecivo, novine ili vrući, tek pečeni somun iz obližnje pekare.
Razgovarali smo na Vratniku, u osnovnoj školi koju je Hari ppohaćao i u kojoj je kao osnovac imao svoj prvi nastup. Njegovi vratničani su mu oduševljeno skandirali, ne samo zbog sjajno izvedene Lejle, s kojom nas je u najljepšem izdanju predstavljao 2006. godine na Evroviziji, nego s toga što je Varešanović ostao onaj isti, skromni i umiljeni unuk slavnog Varešanina, dobrog kafanskog pjevačai muzičara. Iver, dakle, nije otišao daleko od stabla. Genetika je i u drugom koljenu učinila svoje. Dakle, na Vratniku, u noći u kojoj je nad Sarajevom sjalo milion zvijezda, 28. decembra 2006. godine, na godišnjicu vratničkog kulturno-umjetničkog društva, Hajrudin Varešanović je za čitaoce moje knjige, ovako skicirao svoju biografiju:
-Ja sam jedan od najpoznatijih, najmirisnijih i najegzotičnijih cvjetova bosansko-hercegovačke pjesme. To se postiže znanjem koje se stiče dugogodišnjim radom i talentom koji ti Allah utka u tvoju dušu. Naravno, tu je i velika ljubav prema muzici koju ja neprestano osjećam u sebi i nikad nisam zalutao s tog puta. Tako, kad to stalno radiš i trudiš se, što se ono kaže u staroj frazi, rezultati neće izostati.
-Polazim od jedne definicije pjesme koju ja veoma volim i koja je najbliža mom piomanju pjesme a u njoj se kaže da je pjesma pjevani govor. Ko dobro pjeva, dobro i govori. Ti si tu vrstu govora doveo gotovo do savršenstva. Jedan je umni čovjek rekao da je muzika moćno sredstvo za jedinstvo nepismenih. Upravo takvim sredstvom ti vrlo superiorno i veoma dugo vladaš. Kako si to uspio? Da li je to Bogom dano ili si školovao glas?
-Ovo je rezultat mog tridesetogodišnjeg truda i rada od detalja do detalja, kao što radi jedan vrijedni fudbaler.
-U nastavku ću ti postavljati samo mudra pitanja……
-A ja ću glupo odgovarati, što je prirodno za mene.
-Slušaj ovamo, mudri Meša na jednom mjestuu Dervišu i smrti kaže: „…četrdest mi je godina. Ružno doba. Čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje….“ Haman si bliži pedesetim nego četrdesetim godinama. Imaš li ti, kao čovjek koji je već duboko zašao u petu deceniju života, još nekih velikih želja i koje su to želje?
-Na takva pitanja odgovaram kao što bi i Meša odgovorio. Normalno je da imam još pregršt neostvarenih želja. Ali, kao čovjek koji se bavi ovim poslom, ovim zanatom da ga tako nazovem, dakle kao čovjek koji živi jednom ljubavlju kroz cijeli život, moram reći da sam prezadovoljan. Dosta sam svojih snova ostvario, meću njima i onaj glavni sankoji sam imao kad sam krenuo sa ove bine na kojoj sam maloprije bio, da budem ovo što jesam i, evo, ostvario sam i ne mogu se žaliti. A nekih podsnova ima, ali to su ljudska prokletstva. Glavni ciljevi su ostvareni. Imam divnu familiju, imam troje djece, dva krasna sina i prekrasnu kćerku, tako da su mi sve te osnovne i glavne životne stvari išle na ruku.
-Kako si uspio postati zvijezda, a sačuvati svoju privatnost?
-Pa, nisam imao nikakav buran privatni život koji bi bio interesantan za publiku. Imao sam klasičan i miranprivatni život koji je, mogu reći, dosadan za javnost, a meni divan.
-Još uvijek djeluješ kao gimnazijalac koji bježi sa časova sociologije. Kako to da te još uvijek, čini mi se, ne stišu proklete biološke neminovnosti? Bio si i ostao dragi dječak iz radosnog komšiluka?
-To je pitanje koje prevazilazimoju kompetenciju. Možda je posrijedi genetika, pa uredan život. Nisam ja baš onaj klasični muzičar koji se odaje svim porocima tog posla. Redovan sam spavač, redovan čovjek, čovjek koji redovno jede, koji ne puši.
-Šta misliš po čemu će te pamtiti tvoji savremenici, oni, dakle, koji prate tvoj razvoj?
-Pamtit će me kao jednog od najboljih pjevačai to kao pjevačakoji je i sam, u ovih svojih tridesetak godina rada, znao napraviti pokoju dobru pjesmu uz koju su se neki zaljubljivali. Može li biti išta ljepše?
-Teško. Evo za kraj i jednog vrlo komplikovanog pitanja. Ovo je moja treća knjiga iz edicije Moji savremenici. Knjiga, dakle, predstavlja moj pokušaj da njome dobacim u XXV stoljeće. Šta bi ti volio da generacije koje će doći za 500 godina znaju o tebi?
-Volio bih da se znada sam bio čovjek koji je ostao isti i onda kada sam čak i rukom mogao dodirivati svoje najveće snove.
Vehid Gunić